183 East. Pamtit ću ga do kraja života. Budi me iz sna, diže me sa kenjare, otima mi zalogaj iz usta, živce mi dere. Pogađate, to je moj omiljeni satelit iznad Pacifika. Prošli smo i Honolulu, prošli smo i ekvator, pa i Pago Pago, a on još uvijek ne želi popustiti. Vjerojatno je ljut na nas, jer ga sišemo do maksimuma, pa nam pošto-poto želi zagorčati život. E, neće moći...
Upravo smo ulazili u Honolulu, kad je još jednom u nizu otkazao poslušnost. Hladno sam prijavio slučaj i gibam nalijevo. Skoro sam preskočio nekoliko mojih omlljenih hokejaša (čitaj: milih, dragih starosjedioca ove planete i putnika na našoj barci s trećom nogom u vidu drvenog štapa) na putu do izlaska iz terminala. Pred očima mi je samo rezervirani skuter i plan obilaska Olahu otoka. Najveći je to otok havajskog arhipelaga. Znam, pravim se važan, al ovako bar skupa učimo zemljopis, šta ne? Ustvari, ne znam kako vi, al ja tek sad otkrivam neke točkice na karti svijeta...
 |
| Aloha Tower, negdašnja izvidnica za brodove |
Uglavnom, krenuo sam pješke, shvatio da i nije to tako blizu, pa uskočio u taksi. Vijetnamcu za volanom nisam zapamtio ime, al sam zapamtio da je stigao iz Hanoija '82. godine, kada ovdje nije bilo previše Azijata. Danas je više od polovice stanovnika Honolulua porijeklom iz Azije. I vidi stvarno, gdje god se okrenem oči raznih kosina, natpisi na ulicama, restauranti,trgovine, novine, katalozi, ma svašta nešto na kineskom. „Ovakav opušteni život nećeš nigdje naći“, kaže on meni.
 |
| Nije bicikl, nego ono parking za bicikle |
Toliko smo se dugo vozili da mi je trebalo sat vremena nazad biciklom. Zašto? Pa zato jer sam kreten sto puta provjerio u kabini jesam li nešto zaboravio i onda došao iznajmiti skuter bez vozačke dozvole. „Molim vas, dajte mi skuter, prvo idem na brod po dozvolu, vratim se ovdje i onda idem dalje“, pokušavam na sve načine šarmirati Japanku za pultom, a ovoj je bitinija mikročestica prljavštine ispod srednjeg prsta na lijevog ruci. Ipak je pao neki dogovor, iznajmit ću prvo bicikl da odem nazad po dozvolu, pa ću nadoplatiti za skuter.
 |
| Tek sad vidiš koja je to mrcina od kratera |
Kao što rekoh, pola sata do broda, pola sata nazad. Sveukupno, sat vremena manje za obilazak svega što sam planirao. T, jebemte zaboravnog...
Odmah sam otpisao Pearl Harbour, slavnu luku na izlazu iz Honolulula. Ionako sam tek dan ranije shvatio da je ta biserna luka ustvari na Havajima, tako da se nisam ni imao vremena previše vezati za nju. Uostalom, koliko sam vidio iz daljine, to je više manje jedna velika betonska ploča s koje i na koju uzlijeći i slijeću avioni. Ma bježim od betonizacije, daj ti meni prirodu.
 |
| Časna planinarska, nisam planinario, trčao sam ko lud |
I zato krećem na drugu stranu, prepunu malih skrivenih zaljeva, plaža, malih sela i omamljujuće divljine. Na samom rubu istočno dijela otoka je Diamond Head, krater davno ugaslog vulkana. Vrh kratera uz obalu ujedno je jedan od većih na otoku. Ulazim u krater kroz tunel, plaćam dolar za ulaz u Diamond Head Park, ostavljam skuter na sigurnom i krećem prema vrhu. „Aloha! Koliko ima do vrha?“, pitam čuvaricu parka, koja ustvari izgleda kao čuvarica strogog zatvora. „Aloha! Najmanje 40 minuta do vrha i nešto manje nazad“, ljubazno odgovori. Nisam imao previše vremena, pa mi se nije dalo raspravljati. Dok hitam prema vrhu, mislim što bi joj sve rekao. „Aha, 40 minuta za gojazne Amere, koji su planinarenje gledali samo na televiziji, udobno zavaljeni u svoje sofe i sa kantom pilećih krilaca u naručju.“ Istina, oznojih se pošteno, al eto me na vrhu za 20 minuta. Ne znam gdje bi se prije okrenuo. Honolulu na jednoj, Hanuama Bay na drugoj, svjetionik u podnožju brda na trećoj strani. Vjetar u tren odnese sve muke što kolaju ventilacijskim cijevima naše barke, samo raširiš ruke, pogled u horizont i osjećam se haj, mozak baj, baj...
 |
| Glavonja na Dijamantoj Glavi iliti svoj na svome |
Nazad trčećim korakom, samo da bi opekao guzicu na uzavrelo sjedalo skutera, mamu mu. Nazad kroz tunel, pa u brda na drugu stranu. Niz kuća, niz palmi, niz kuća, niz divljine, i tako, čini mi se, unedogled. Što sam više u brdima, to je i manje prometa, pa stanem sa strane, pogledam iza i opet me trnci prolaze od pogleda koji liječi dušu i tijelo.
 |
| Nemam teksta za ovaj pogled |
 |
| Bačvice na Havajima, samo da je picigina |
Kad sam potrošio sve trnce u tijelu, spustio se u grad, vratio skuter i pravac Waikiki Beach. Kako je toliko razvikana i opjevana, očekivao sam nešto tipa South Beacha u Miamiju. Kad ono, plaža ko i svaka jadranska, možda i manja. Istina, iza nje su poredani hoteli s pet zvjezdica, pa blokovi ulica prepunih dućana. Ustvari, taj je kompleks najveći open air šoping centar svijeta.
Brzinsko kupanje, jer je gužva neviđena. Okupili se zbog block partyja, a povodom promocije američkog nogometa.
 |
| Odmah mi sline krenu... |
Štandovi s klopom na sve strane. Odmah mi sline krenu. Prvo se ne mogu odlučiti od silnog izbora. Na kraju se odlučio za havajski štand na kojem služe steak&shrimps. Ako još niste probali kombinaciju odreska i jastoga, nemojte više čekati. Pun pogodak! I to su škampi umotani u špek. Riža i salata kao prilog. Mmmm, evo opet mi sline krenule.
 |
| Ahhhh... |
Romantik kakav jesam, uzeo klopu i nazad na plažu gledat ono zbog čega ljudi dolaze izdaleka. Šta jest, jest, zalazak sunca na Pacifiku je pola posla obavljeno. Mislim, kad vam je ruka na ženskom ramenu. Kao što su i bile mnoge ruke poredane oko mene na plaži. A kako je moje lijepo rame u Zagrebu, odakle s puno ljubomore, ali i razumijevanja i podrške prati kuda me moj crv nosi, obrisao sam suzu i navalio na steak&shrimps. Vrijeme leti Majo, još malo pa se vidimo...
 |
| I malo plesa za kraj |
