„Ne bojte se, nedjeljom ne jedemo ljude“

Progutati cijeli jedan dan do prije neki dan bilo mi je jednako teško zamislivo kao progutati čovjeka.  Ovo drugo, naravno, nisam probao, al sam se rukovao s ljudima čiji su i ne tako davni potomci za doručak papali suženi ljudski jezik, za ručak pečeni ljudski but, a za večeru brudet od ljudskog srca i mozga. Da, da, upravo se na Fijiju najduže zadržao kanibalizam...

Nedjeljne proslave u svakom selu

I koliko bili nasmiješeni, koliko god simpatično izgledali u suknjama, koje i ovdje muški nose, a zovu ih sulu vakataga, koliko god očaravajuće egzotike nudi Fiji, ipak mi nije bilo svejedno. Čak se nisam ni previše smijao kad se jedan od njih našalio rekavši: „Ne bojte se, nedjeljom idemo u crkvu, nedjeljom ne jedemo  ljude.“ Ma odjebi s takvom zajebancijom, meni je stalo do mog srca, mozga i jezika, hvala na pitanju. I dosta sad o tome, majke ti...

Uistinu, kad maknem to ustranu, i činjenicu da se gen rasta utopio negdje između Samoe i Fijija, ova dva naroda i nisu toliko različita. Osim suknji  i cvijet iza uha normalna je pojava. I ovdje ih cure nose prilikom nekih svečanosti, nikako ne svakog dana.  Pravilo je isto i jednostavno ga je zapamtiti – ako je na lijevoj strani, „she is looking“, ako je na desnoj strani, „she is cooking“.  Pokazivanje  stopala također je izraz nepoštovanja. Na Fijiju imaju i jedan bonus. „Ako nekog slučajno potapšaš po glavi,  nema ti spasa – okrenut će te na ražnju“, govori mi jedan od lokalaca. Eto njega, opet s kanibalizmom...

Prekrasna HidnuTemple za velik broj Indijaca,
čiji su pretke Britanci dofurali da im beru pamuk

Port Denarau luka u koju smo pristali nije ništa posebno. Uzbudljiviji je bio put do luke tenderom. Ovom prilikom tender ne znači nikakav natječaj, a ne znači niti ništa nježno, brižljivo. Tender je mali brodić kojim se putnici prevoze na obalu kad njegova veća kopija ne može pristati. Koliko je bilo plitko najbolje smo osjetili na svojoj koži kada je Filipinac ostavio pola tendera na vrhu koraljnog grebena koji nam se isprječio na putu. Jadan Filipinac, sunce mu je lupalo u glavu, nije znao put, stalno je buljio u sondu i kartu ispred sebe, unatoč svemu se zajebao, a sada za nagradu još mora trpiti gnjusne primjedbe putnika.

Fiji Bitter piva s pogledom na Sleeping Giant

Uglavnom, kako u luci nije bilo ništa zanimljivo, uskočio sam u autobus i pravac Sleeping Giant. Div koji spava ustvari je brdo čiji vrh podjeća na odbjeglog Samoanca koji je doplivao do Fijija, pa onda od umora zaspao. I više se nikad nije probudio. Pokušali su mi objasniti gdje su oči, trbuh i noge, ali nisam baš prepoznao te oblike na vrhovima inače prekrasnog brda.  A prije njega sam pasao oči na poljima šečerne trske, od kojih živi većina otoka  i jednako brojnim poljima tapioke, manga, papaje i svakojakih drugih tropskih grickalica.

Ratnički ples uz sok od manga

Prije odlaska u džunglu, koja me više zanima od beskrajnih pješčanih plaža, uz sok od manga gledam polinezijski show. Cure i dečki naizmjenično plešu tradicionalne plesove, a za kraj demonstriraju posebne vještine.  Tri Fijijanke su toliko mrdale bokovima da mi se zavrtilio u glavi, a onda su dečki stavili povez oko očiju i izvodili takve akrobacije s mačetom da je bilo teško gledati. Svaka čast!

Prava poslastica je bila šetnja kroz džunglu. Istina, po označenom putu, nikako ne preporučuju lutati okolo. I nisam. Nikad ne znaš kad će netko iskočiti, oteti me i pojesti. Sa mnom bi imali pravu gozbu. Uglavnom, izvana džungla izgleda nimalo dobrodošlo. Ali sve se mijenja kad uđem unutra. Lepeza jarkih boja, biljke svih oblika, čiji listovi i latice kao da poziraju sunčevim zrakama, leptiri na sve strane. Jedino me silna sparina tjera van, mokar sam i prije nego sam pošteno zakoračio u ovaj magičan svijet.

Svjetski crv u džungli

I maše on tom mačetom,
a ja samo čekam da si ruku odreže

Na putu nazad stajem u Nadi, najveće mjesto na otoku. Pribor kojim su se služili kanibali nudi se na svakom kutu, izrađen je od čvrstog drveta, najčvršćeg na otoku, zaboravio sam mu imena.  Vilica posebno dizajnirana za lakše vađenje mozga i srca, razne mljevilice i štapovi za smirivanje žrtve ako se slučajno počne koprcat u krivom trenutku. Pogled mi je pao na tradicionalnu kanibalsku masku, korištenu u ritualima prije papice. Nakon cjenkanja dobio sam je za kikiriki. Malo me više koštao palica popularnog naziva – vratolomac. Sliči na hokejašku palicu, ali na kraju rascvjetanu. E, u taj procvjet stavili bi ljudski vrat i naglo trznuli. Pomislim na neke od putnika i odmah se primim džepa...

Trostruki razlog da ti se zavrti u glavi

Šoping sam nastavio pri povratku u luku. Prije svega moram reći da sam imao dojam o Fijiju kao o skupom otoku. Ne samo jer je otok, pa sve ekstra je odnekud moralo doći brodom, već i zbog nekog ekskluzivnog dojma kojeg sam imao o ovom otoku. Ali, kako ispada, najskuplji je dolazak ovdje. Ako vam kažem da mjesečni najam dvosobnog stana, jer manje nema, košta 150 dolara, onda vam je sve jasno. Jasno, postoje naselja za ultra bogataše, izgrađena uz more i u neposrednoj blizini golf terena, ali to je samo manji dio otoka. A pristup tamo je ionako „strogo zabranjen“. Ko ih jebe, ne želim ni gledati te umjetne oaze pored toliko prekrasne prirode.

Pa ne bi išao tamo ni da mi plate

Uglavnom, u luci ispod štanda dilaju najnovije filmove, pa sam tako između ostalog za bagatelu dobio odličnu kopiju filma 127 sati i True Grit.  Preporučam pogledati. Prigodna šminkerska košulja, magnet za frižider, par suvenira za bližnje, Fiji Bitter piva, domaća klopa i nazad na brod. Nema šta, lijep je Fiji, al šta mogu kad mi se cijelo vrijeme čini da osjećam miris prženog ljudskog mesa u zraku. Vozi miško dalje...

Tamo gore negdje spava div. Tko ga prepozna, nek mi javi...

Dan kojeg nije bilo

U posljednje dvije godine promijenio sam vremenskih zona koliko i čarapa. Jel se tako kaže? Uglavnom, puno. Sat naprijed, sat nazad po uzduž i poprijeko Mediterana, Baltika, Kariba, Amerike i štatijaznam. Put preko Atlantika traje 5 ili 6 dana, ovisno gdje idemo, pa 5 ili 6 dana mičeš sat nazad. Muka je kad se vraćaš, pa svaki dan mičeš sat naprijed. Možda se sat i miče, ali onaj unutarnji sat ostaje na istom. Budiš se usred noći, spava ti se usred dana, više ne znaš ni koliko je sati, ni koji je dan. Totalna zbrka.

Prije par dana doživio sam nešto slično, a opet drugačije. Nakon Honolulua prvi put sam prešao ekvator, ali kako nisam vidio nikakvu liniju na moru, koliko god gledao, nije bilo ni nekog posebnog osjećaja. Ali sam zato osjetio dan kojeg nije ni bilo. Naime, nakon što smo se oprostili od Samoana prešli smo IDL, iliti International Date Line.  Satove smo pomaknuli 24 sata naprijed , preskočili smo jedan cijeli dan. Zaspao sam 3. veljače, probudio se 7 sati kasnije i bio je 5. veljače.  Sve je isto, a opet nekako čudno. Čak smo i štampali posebno izdanje novina za  4. veljače. Prevladavali su „mukte“ oglasi, barovi su nudili mukte cugu, restaurani đabe klopu, a ja besplatan internet.  I onda mi netko kaže da se ne može putovati kroz vrijeme...

Tako dobar da su ga nazvali dvaput

Samoa, samo tehnčki američka

Jedna vremenska zona i četiri dana jahanja od Honolulua i još se nismo makli od Amera. Tehnički rečeno. Naime, ima već neko vrijeme da su drmnuli dio samoanskih otoka i preimenovali ih u American Samoa. A zbog čega drugo nego biznisa. Srećom, Tutuila, jedan od tih otoka, u čiju smo Pago Pago luku pristali, uspješno se othrvao amerikanizaciji i očuvao autohtonost ovog jedinstvenog naroda. Ok, ok, pogledajte prvo na karti gdje je to uopće, pa onda nastavite čitati...

Osmijeh za dobar dan, dobro jutro i doviđenja

Znači, nema veze sa sokom Pago, niti mi ruke drhte, pa sam napisao dvaput. Štoviše, imam slovo N na tipkovnici pa ću napisati pravo ime otoka – Pango Pango.  Misionari koju su otkrili ovo mjesto prije par stotina godina nisu imali N u priboru za pisanje, pa je tako ostalo Pago Pago. U svakom slučaju, toliko ih je dojmio da su ga nazvali dvaput. S punim pravom.

Divovski osmijeh u suknjama, sukus je opisa ekipa u američkoj Samoi. Generacije Samoana su nevjerojatno veliki ljudi, možda i najveći na svijetu. Ne toliko u visinu, koliko u širinu. I nisu debeli, kada vam kažem, nego baš ogromne mrcine.  Tu dolazi ona priča o biznisu. Svako malo skaut nekog kluba iz NFL-a dođe na otok i pokupi par grdosija za potrebe obrane. Tako u redovima svakog boljeg kluba američkog nogometa već godinama gledamo samoanske zidove, pored kojih se teško prolazi. Otkad se sumo hrvanje proširilo van japanskih granica, sve ih je više i na tim pobjedničkim postoljima.

Pozdrav i osmijeh sa autobusne stanice

Nije Cinestar, al je ipak kino

Nisu im ni žene ništa manje. Jedan od razloga sigurno je i to što u Samoi tradicionalno kuhaju muškarci, a žene čuvaju djecu. Kažu da je to zato jer su žene radile male porcije, pa bi muževi ostali gladni, dok nisu poludili i preuzeli stvar u svoje ruke. Prije obilaska otoka, prošetao sam obližnjim gradom i administrativnim središtem, Fagatogom. Sjeo u birtiju gdje sam vidio najviše domaće ekipe i naručio pileće noodlese. Nikad u životu nisam dobio veću porciju. Najeo se ja, odnio cimeru na brod - kad sam se već morao vraćati po bateriju za fotić, koju sam brže bolje ujutro stavio puniti, jer sam kreten zaboravio to napraviti dan ranije – i još je ostalo kad sam se vratio popodne. A cimer je bivši ragbijaš, ima 130 kila i fakat može pojest. Onda vam je jasno kolika je to porcija.  Sve za 5 dolara.

Vailima piva s okusom džungle

Tegla za cvijeće, eko produkt

Jel zbog hrane i one naše „ljubav ide kroz želudac“ ili čega, ne znam, ali nikad nisam vidio toliko nasmiješenih ljudi. Od uha do uha, na svakom kutu. I još me pozdravljaju uredno. Brže bolje sam okrenuo fotić prema sebi i okinuo, misleći da mi cimer napisao neku pizdariju na čelu dok sam spavao.  Ali nije, oni su jednostavno takvi. Nemaju puno, ali im i ne treba puno za sreću. Većina se bavi lovom i preradom tune, uzgojem banana i šećerne trske, a i turizam je u razvoju. Imaju neku vrstu američkog državljanstva, što znači da mogu tamo ići kad god hoće, ali nemaju pravo glasati na izborima. „I ne želimo. Mi smo Samoanci, ne Amerikanci, to nam samo stoji u nazivu zemlje“, čuo sam kasnije od turističkog vodiča.

Suknje na sve strane

Osim što svi na licu nose osmijeh, svi nose i suknje. Muško i žensko, staro i mlado. Inače je nepristojno nositi bilo što iznad koljena, a i rijetko kad ćete vidjeti ženu otkrivenih ramena. Svi su odreda kršćani, veliki vjernici. Jednako tako, ako ih želite uvrijediti, kad sjednete negdje i pokažete im stopala, letite ekspresno s otoka. Uglavnom, muška suknja se zove ie faitaga i toliko mi se svidjela da sam jednu morao kupiti. Srećom, nisam ni ja mali, pa nisam imao problema s nalaženjem veličine.

Krntija, ali ide bez greške

Nakon onog divovskog obroka šokirao sam se autobusima. Prastare krntije, samo gledam kad će se raspati, al prkose vremenu i rade bez greške. Ulazim u jednu od njih kao turistički pratitelj grupe putnika na izletu pod nazivom Seoski život i odmah kresnem glavom o drveni strop .  Kako to već ide, turistička voditeljica nam po putu govori što sve možemo vidjeti s lijeve i desne strane, ali nas i uči nekoliko riječi samoanskog jezika i njihove običaje. Prije konačnog odredišta stali su kod Flower Pota iliti, jel, posude za cvijeće. Na vrhu stijene koja se izvija iz oceana na neku foru su narasle palme i stvarno izgleda kao da ih je neki div posadio u posudu prije nego su mu pale s balkona. 

Prijevod sa samoanskog na engleski

Kao veliki vjernici, Samoani su napravili spomenik i crkvu u čast misionaru koji je donio kršćanstvo na otok. Kako je to bio Britanac John Williams, nismo mogli samo tako proći pored tog svetišta. Ariel nam usput govori kako smo prvi britanski brod koji je ovdje pristao otkako je prije dvije godine otok pogodio tsunami. Rane još uvijek nisu zacijelile, oštećena je bila i ta crkva ispred nas, a i broj poginulih dosegnuo je troznamenkastu cifru. 

I na kraju otoka konačno selo u kojem nas, naravno, dočekuju sa velikim osmijehom. Svatko je krenuo istraživati svojim putem, ali svi smo imali jednaku čast vidjeti nešto što sam dosad gledao samo na televiziji. Bakica koja plete košare od bananinog lišća, dvije žene koje gule, pa peku sjemenke jedne od vrste kokosa, a od kojih se pravi napitak sličan kavi. Kasnije sam ga i probao šalicu, stvarno se ne razlikuje puno od kave. U jednom kutku su muškarci pripremali klopu. Vatra od suhe trske, na koju kasnije stave posebno kamenje, koje ima ulogu ugljena. Kad se zagrije, očiste ga od pepela i direktno na njih stave hranu. Tuna, piletina, banane, nešto što oni zovu špinat, al nema veze s našim, ni po izgledu, a ni okusu (ovaj mi je puuuuno bolji), sve se to posloži jedno pored drugog i poklopi bananinim lišćem, čime se dobiva efekt peke. 

Smijem se i pletem košare!

Mi kuhamo, žene nek čuvaju djecu

Sat, dva kasnije, lišće se miče i kreće gozba. Kako su nas očekivali, tako su i krenuli ranije s pripremom, pa je uslijedila degustacija. Teško mi je izdvojiti što mi se posebno svidjelo. Možda tuna, najsvježija koju sam ikad probao, što se odmah vidi i po boji, ali naročito okusu. Ubace i komadiće kokosa, koji omekšaju pod bananinim lišćem i u kombinaciji s tunom naprave nevjerojatno ukusnu kašastu smjesu. Bananino lišće je svugdje prisutno, pa tako služi i kao tanjur. Za desert tropsko voće, papaja, mango i štapići šećerne trske. „Nemoj slučajno to progutat, bit će ti loše, samo zvači, izvuci sokove i baci“, upozorava me simpatični klinac iz sela.

Nescafe na samoanski način

Seoska princeza i naš vodič

E, kad su napojili, krenuo je ples.  Prvo su dečki odradili dvije točke, a onda najavili seosku princezu i pozvali  par dobrovoljaca da im se pridruže.  Muzika krene, princeza dolazi u pratnji dvoje muškaraca i počinje ples. Pogledam malo bolje i skužim da je princeza ustvari Ariel, naša turistička voditeljica! Naravno,  kasnije su na povratku u autobusu svi imali samo jedno pitanje. Ispričala nam je da se svake godine bira seoska princeza, koja onda ima cijeli niz dužnosti, a na nju je došao red ove godine.  Pa onda netko kaže da je multitasking produkt modernog društva.  Negdje na pola puta do broda više nije imala što pričati, pa nam je počela pjevati tradicionalne samoanske pjesme. Svi smo samo zinuli i buljili u nju, dok nas nije trgnula riječima: „Stigli smo! Hvala što se nas posjetili, nadam se da ćete doći opet.“ Znaš šta Ariel, baš bih i mogao...

Teško se bilo oprostiti od ovih neiskvarenih ljudi, čiste duše i otvorenog srca

Kako se toliko toga dogodilo u prilično kratko vrijeme, dojmovi su me sustigli tek povratkom na brod. Došlo mi je izletim van, još jednom im mahnem, još jednom se osmjehnem, još jednom, još jednom...

Ne bi imao ništa protiv da ovdje počivam u miru

Seoski plesači ukazali su mi čast i pozirali sa mnom. A ovaj mali s lijeve strane će biti zvijezda, to je sigurno...