U posljednje dvije godine promijenio sam vremenskih zona koliko i čarapa. Jel se tako kaže? Uglavnom, puno. Sat naprijed, sat nazad po uzduž i poprijeko Mediterana, Baltika, Kariba, Amerike i štatijaznam. Put preko Atlantika traje 5 ili 6 dana, ovisno gdje idemo, pa 5 ili 6 dana mičeš sat nazad. Muka je kad se vraćaš, pa svaki dan mičeš sat naprijed. Možda se sat i miče, ali onaj unutarnji sat ostaje na istom. Budiš se usred noći, spava ti se usred dana, više ne znaš ni koliko je sati, ni koji je dan. Totalna zbrka.
Prije par dana doživio sam nešto slično, a opet drugačije. Nakon Honolulua prvi put sam prešao ekvator, ali kako nisam vidio nikakvu liniju na moru, koliko god gledao, nije bilo ni nekog posebnog osjećaja. Ali sam zato osjetio dan kojeg nije ni bilo. Naime, nakon što smo se oprostili od Samoana prešli smo IDL, iliti International Date Line. Satove smo pomaknuli 24 sata naprijed , preskočili smo jedan cijeli dan. Zaspao sam 3. veljače, probudio se 7 sati kasnije i bio je 5. veljače. Sve je isto, a opet nekako čudno. Čak smo i štampali posebno izdanje novina za 4. veljače. Prevladavali su „mukte“ oglasi, barovi su nudili mukte cugu, restaurani đabe klopu, a ja besplatan internet. I onda mi netko kaže da se ne može putovati kroz vrijeme...
0 Komentari:
Post a Comment