PanMan kanal - čudo ljudskih ruku

Poštujem ja i Keopsovu piramidu i Taj Mahal i Kip Slobode i Eiffelov toranj, ali Panamski kanal za mene je pravo svjetsko čudo. Ne samo jer je veličanstven pothvat ljudskih ruku, već zbog koristi ove ključne karike u lancu globalnog tržišta. Laički rečeno, moš se slikat bez Panamskog kanala. A kad se slikaš, onda lijepo kreni oko južne Amerike, što će ti produžiti prijelaz s Atlantika na Pacifik otprilike 21 dan. I onda ne moraš pitat uč'telj'cu zašto je poskupio kruh ili benzin.  Nego, dosta preseravanja...

Kako tankerima, tegljačima i sličnim mrcinama, tako je i našoj maloj barki skratio put prijelaza s jedne na drugu stranu, a uz to ponudio jedan od vrhunaca prvog dijela putovanja oko svijeta. Okupili se svi odreda na palubi broda u rano jutro kad smo se približili prvim „stepenicama“. Kako je Atlantik nekih 20-ak metara niže od Pacifika, prvo se penjemo do jezera Gatun.  Službeni spiker na razglasu trubi o raznim zanimljivostima, od kojih su mi neke i ostale u pamćenju.  Mjesta na palubi praktički i nema, putnici se nagurali jedan do drugoga s fotićima i kamerama, a ja im još izreklamirao www.pancanal.org, gdje ih njihovi prijatelji i neprijatelji  mogu vidjeti preko live web kamere. Pa tako čim vide stup sa kamerom, bez obzira bila ona sigurnosna ili neka druga kamera, mašu dok ne isčaše zglobove, ne bi li ih vidjeli s druge strane svijeta. Za potpun doživljaj, tu su i improvizirani šankovi, sa rashlađenim šampanjcem, jagodama i sladoledom. Oko 10 ujutro mi smo na drugoj stepenici prema gore, a putnici već padaju sa stepenica dolje. Ako ništa drugo, bar ima više mjesta na ogradi. 

Stepenice koje mame pogledom

Dok polako gmižemo kroz kanal razmišljam o 50.000 ljudi koji su to sve iskopali i pustili u promet prije gotovo 100 godina. Francuzi su probili led, ali su se preračunali. Isti onaj gospodin što se proslavio gradnjom Sueskog kanala, umro je u samoći i sramoti jer je bahato krenuo u gradnju Panamskog kanala i na kraju pobjegao podvinutog repa. Radnu snagu pomela je nemilosrdna džungla, žuta groznica, malarija i komarci koji su ih prenosili.  Ameri su nastavili tamo gdje su Francuzi stali i na krilima genijalnog Johna Stevensa napravili najvažniji svjetski prolaz. Upravo je Stevens izmislio princip „stepenica“, naizgled vrlo jednostavnog. Naravno, prvo je dvije godine rokao po komarcima i gradio kuće za svoje radnike, a onda krenuo s kopanjem i gradnjom. I za nekoliko godina eto ti "stepenica", ustvari velikih kada, koje se napune vodom, gravitacija odradi svoj posao, digne brod na višu, ili spusti na nižu razinu, i eto te na drugoj strani.  Ali sve to samo zvuči jednostavno...

Trgne me poziv  1ETOa iliti šefa elektro-tehničkog odjela. „Stigao je tehničar iz tvoje firme, krećemo s popravkom antene, slijedećih par sati neće biti interneta“, kaže i prekine. „U pičku materinu“, promrmljam sebi u usta i krenem podijeliti vijesti s putnicima. „Don't kill the messenger“, krenem s objavom i složim facu kao da mi je cijeli svijet propao, pa oni na kraju mene krenu tješiti, što me barem nakratko poštedi glupih pitanja i napornog objašnjavanja. Odlična taktika, pomislim u sebi i odlučim je primjenjivati i prilikom budućeg gubitka signala, kojih će sigurno biti, iz raznoraznih razloga. Zajebani su ti sateliti.

Kada od 197 milijuna litara vode

 Kanal je dugačak 80-ak kilometara, prolaz traje 10-ak sati, najavili su na početku. Nezamislivih 197 milijuna litara vode iz jezera na sredini kanala puni svaku „stepenicu“, otvaraju se vrata sllijedeće i lagano klizimo dalje. Brod je „u leru“, moćne lokomotive sinkronizirano vuku brod prema naprijed do slijedećeg prijelaza. Iza nas i pored nas već čeka slijedeći brod. Dnevno kanalom prođe oko 40 plovećih grdosija. Kako nitko ne bi zapeo, brodovi se rade po panam certikifatu, što znači da nisu širi od kanala, niti im je trup dublji od „stepenica“.  Statističari su izračunali da u svaku od stepenica stanu tri Kipa Slobode, a iskopanom zemljom bi se mogle napraviti 63 egipatske piramide. Uglavnom, da ti pamet stane od dimenzija.

Pamet ti stane i kad kreneš množiti. Ukupno 9500 ljudi radi u i oko panamskog kanala. I super su plaćeni. A kako i neće kad svaki brod, pa tako i naš, u prosjeku prolaz plaća oko 50.000 dolara. Pa puta  40-ak brodova dnevno, pa puta 7 dana u tjednu, pa puta 52 tjedna u godini. Nema slobodnog dana. I to je samo prolaz, a gdje su sve druge usluge. Lova do krova. Istina, košta i održavanje, prilikom kojeg paze da, ako je ikako moguće, sve ostane autentično, kao i prvog dana kada je pušteno  u promet. Što im dobro ide od ruke, moderna tehnologija sjajno je skrivena iza 100-godišnje arhitekture.  

Prilikom  prolaska kroz centralno jezero mašu nam krokodili i neka mješavina galebova i pelikana. Ribarstvo je također unosna gospodarstvena grana u Panami, na svakom koraku gledam dvojac i četverac bez kormilara, toliko spretan i brz da me čudi što Paname nema na veslačkoj karti svijeta. Spuštamo se Maiflores „stepenicama“ prema Pacifiku u popodnevnim satima. Taman se ekipa probudila nakon ručka, trijezna i spremna za novu rundu slikanja, snimanja i nazdravljanja šampanjcem. Kakav život.

Mobitel opet zvoni, zove me tehničar Hector, objašnjava što je sve promijenio, instalirao i kaže da ostaje s nama još par dana, dok ne dođemo u Acapulco, kako bi nadzirao novoinstaliranu opremu i pravodobno reagirao. „To jebote, daj pet“, dignem ruku visoko u zrak i pozovem  ga na čašu šampanjca.  Konobari mi opet ne žele ništa naplatiti, jer nikad ne znaš kad će im riknut laptop, glavna sprava za komunikaciju s obitelji, pa će me zvati da to sredim kako znam i umijem.

Uredi svih prevarantskih firmi na svijetu

Kliznemo i niz zadnju stepenicu, pa prema otvorenom moru. Po putu još nekoliko dvojaca i četveraca bez kormilara, a u daljini i obrisi glavnog grada Paname – Paname. Izdaleka izgleda kao Manhattan, nikad nisam zamišljao toliko nebodera u jednom od opasnijih gradova na svijetu.  

Taman se opet zamislio o kanalu, okolnoj džungli, radnoj snazi i mozgovima bez kojih ovog ne bi bilo, a onda me opet trgne zvonjava. „Nema signala, traže te putnici“, kaže mi glas s recepcije. „Ajde u kurac Hectore!“, viknem i krenem slagati onu istu facu od jutros...

Bye, bye Pacific, hello Atlantic!

Planet Aruba

Živjeli!

Iza mene je novo iskustvo, novi put u nepoznate krajeve, nova avantura. Naravno, dobri stari Murphy se pobrinuo da odmah uslijedi i kazna, pa pišem blog u potpuno drugačijem raspoloženju od onog u kojem sam preživao cijeli dan, ali šta mogu, kad me nešto tjera. Riknula mi antena na brodu, veza sa satelitom svako malo pukne, naručio sam tehničara, dolazi sutra srediti stvar, a do tada moram trpiti i strpljivo odgovarati na pitanja putnika. „A zašto nema interneta, a u čemu je problem, a hoćemo li dobiti neku kompenzaciju, a zašto ovo, a zašto ono?“ Kad im lijepo objasniš, gledaju kao da si im opsovao cijelo obiteljsko stablo, jer im ništa niije jasno. Al tome kasnije, prvo dobre vijesti...

Amsterdam u malom

Dakle, posljednja  luka na Karibima je Aruba. Centar i glavna luka ovog uber šminkerskog otoka je Oranjestad, Amsterdam u malom. Nizozemska kolonija na karipskom moru već godinama privlači tajkune u bijegu od stvarnosti. Ili već nečega. Grad nudi povoljne cijene dragog kamenja svih znanih i neznanih vrsta, butike znanih i neznanih modnih brandova, al kako me to nimalo ne zanima gibam nalijevo. Prošli put sam iznajmio Nissan Pathfinder 4x4 i prošao otok uzduž i poprijeko. Sjeverna strana otvorena prema oceanu nije nimalo dobrodošla, oštre stijene i valovi nisu dozvolile razvitak luksuznog turizma, pa nema ni prave ceste. Južna strana obiluje mondenim i modernim ljetovalištima,  a između sve te parade i kiča, i dovoljno daleko, nalazi se De Palm Island. Istina, prije bih rekao otočić, kad već nema neka manja riječ. Doslovno se popišaš s jedne na drugu stranu otočičića. Opet, uspjeli su na toj hrpici pijeska napraviti i plažu i restoran i cocktail bar i prostorije za osoblje te dva mala mola. Po jednom se gombaju gojazni turisti koje je barka prebacila s kopna.

De Palm Otočičić

A drugi mol je razlog mog dolaska na De Palm Island. Naime, tamo je start ekspedicije odlaska na drugu planetu.  Barem je meni tako izgledalo dno mora po kojem sam hodao. Usporeno kretanje, mir i tišina, govor rukama, ma baš kao na drugoj planeti. Kaciga samo pojačava „astronautski“ dojam. Pritom se ne brinem, kroz cijev s obale dolazi tri puta više zraka nego mi treba. Težina kacige, nalik onoj što je Cousteau nosio kad je krenuo s ronjenjem, dovoljna je da čak i mene bez problema drži na dnu, 15-ak metara ispod površine.  Meni tek preostaje slijediti  upute ronioca, držati glavu ravno zbog pritiska u kacigi. I naravno, uživati ko svinja u blatu.  A to mi je oduvijek dobro išlo...

All inclusive dernek

Kako je to prije svega turistička atrakcija, „zlatna koka“ nekog nizozemskog  investitora, tako na dnu  postoji staza koja prvo vodi od olupine autobusa, istog onog koji me dovezao do ovdja. Nakon toga, kao slučajno, tu je i olupina lovačkog aviona iz WW2.  Šećer na kraju, stol za dvoje. I vidi, ko za vraga, čeka me šampanjac. Potegnem gutalj, osmijeh se još malo raširi, pa me već lagano obrazi bole, a ronioc iz džepa izvuče malo hrane i eto ti jata riba za sekundu. Zaslijepili me silni oblici i boje, samo sam raširio dlanove i pustio da se češu o njih. I dok si rekao keks, već moraš van. Tih pola sata prošlo mi je za par minuta...

Pola sata ranije situacija nije izgledala tako bajna. Naime, budaletina bahata, pa nisam uopće pomislio da bi to moglo biti unaprijed rasprodano. Što sam, naravno, shvatio kad sam došao tamo. „Ispričavamo se, za danas više nemamo mjesta“, kaže latino recepcionerka. „Pa ja sam samo zbog toga došao ovdje“, odgovaram očajno. „Žao mi je.“, kaže ona. E, neće moći. Malo šale i malo šarma i eto ti mene u razgovoru s šeficom cijele parade, Miriam, naravno Nizozemke. „Internet manager? Ajde, kad je tako, sredit ćemo nešto.“, kaže ona i šokira se kad sam počeo skakutati kao kakav klaun. Možda mi zato nije ni naplatila tih 47 dolara, koliko košta Sea Trek.

Ostalo nisam ni morao platiti. De Palm Island je, naime, all inclusive iliti jedi i pij koliko te volja. Karipska kuhinja u restoranu, margarite, pine colade i pive u birtiji. A do tamo stigao kao tour escort ili turistički pratitelj grupe gostiju s naše male barke. Opet mukte. Oni se s jedne strane pacali na suncu, a ja s druge s osobljem brbljao uz karipsku piletinu, rice&beans i pivu. Milina.

Par sati kasnije stiže kazna. Nema signala. Nema interneta. Udri po meni. Sve sam im ja kriv, a tko će drugi. „Ma ko vas jebe, pa ja sam bio na drugoj planeti“, bodrim samog sebe dok igram s deset igrača manje, a ovi se baš odlučili puniti me dok ne sruše rekord. Oraspoložio me kasnije Darran, moj južnoafrički cimer, o kojem ću nekom drugom prilikom.  Dok oblači svečano odijelo priča mi kako odlazi razasuti pepeo preminule supruge jednog od putnika.  I nije mu prvi put. „Pa jel ti se ikad pepeo vratio u lice?“, ispalim ko iz puške. U karijeri je doživio 27 smrtnih slučajeva na brodu i nekoliko desetina prosipanja pepela u neko od svjetskih mora. Jednom je prilikom kapetan držao kratak govor, kao što to i obično čini u tim prilikama, nešto u stilu „we commit to the deeps seas, as we commence the passage to the Carribean, bla, bla, bla...“ Darren je za to vrijeme promatarao tugujuću suprugu, ili kako se to već kaže, i kad nije gledala, nalio malo vode u urnu, što je jedini lijek protiv nevraćanja pepela u lice. No, dok je on bio koncentriran na urnu, a kapetan na govor, tugujuća se krenula „prosuti“ prije svoga supruga. Zaustavili su je na rubu. Znam, znam, grijeh se smijati tuđoj nesreći.  Al i oni su nakon toga otišli na šank i naručili gin i tonik. I to više njih. Pa zašto se i ja ne bi malo nasmijao...

U idućem nastavku čitajte: Prolazak kroz Panamski kanal...

E da, i još jedna stvar... Šta gledaš, klikni na sliku za uvećanje ;)

Kopno!

Nakon 7 dugih dana, nakon oluja, vjetrova, ljuljanja, škripanja,  moja ravna stopala jedva su dočekala  tvrdo tlo. Igrom prilika, iliti valova i do 15 metara visokih, preskočili smo Ponta Delgadu na Azurnoj obali i ravno iz Southamptona krenuli preko Atlantika. Nije bilo šanse da pristanemo, pa smo nastavili direktno prema Bridgetownu na Barbadosu, ribarsko je selo iz kojeg se na sve strane prostiru plaže, gdje svi trkom odlaze kupati se s kornjačama, kojih ima na izvoz.

Jedna od mnogih gablaona uokolo placa

Dobar moto, ha?

Na putu nazad zaustavljam se slikati genijalan znak. Zabranjeno puštenje dozvoljeno iliti No Smoking Permitted.  Gledam i ništa mi nije jasno. Ustvari, jasno mi, al ipak se pitam ko tu koga. Lokalni šuster spazi moje čuđenje, zove me u svoju radnju, pita odakle sam, pa kaže:  „Naravno da znam, Croatia, Slovenia, Italia“. „Svaka čast, prijatelju, ja mislio da ti je trava već odavno spržila mozak“. On se smije, nudi me jointom, odbijam, slikam lokalna street art djela  i nastavljam prema brodu. Kupujem nezaobilazni magnet za frižider i već planiram kako ću biciklom direktno na Turtle Beach kad se vratim ovdje za par mjeseci.

Sunce piči, more je opet plavo,odmah je sve lakše.  Putnici više ne idu toliko na živce, malo su usvojili tajne www svijeta, pa nema više toliko ruka u zraku, koje panično traže pomoć.  Priznajem, nije im bilo lako, stvarno smo bili „na vagi“, nisam još doživio takvu oluju otkad plovim.  Kako sam se već navikao, meni je ustvari bilo zabavno gledali horror u njihovim očima. Jedino sam noću proklinjao Talijane, u čijim se brodogradilištima porodila Arcadia. Kako to već ide, ne štede kad je u pitanju interijer. Ali  trup broda rađen je čelika kojeg bi i Cigo ostavio na hrpi krupnog otpada. Nakon 5 godina već je toliko razmočen pa skviči prilikom oluja kao svinja pred klanje. Svi bauljaju s podočnjacima, ekipi s recepcije nema spavanja po noći, a ni po danu nakon što se putnici krenu žaliti jer oka nisu sklopili.

Peškarija u Bridgetownu

Neopisivio je lakše raditi u takvoj atmosferi, kad ne moram glumiti pristojnog oficira, već sve prolazi kroz šalu na njihov ili moj račun. Pitam ih jel ih zanima kako na hrvatskom reći:  „Igor, can you please help me?“, a oni potvrdno klimaju glavu. Sada znam kad me zove neki od „mojih“ Australaca, jer više ne dižu ruku, samo kažu: „Jebote led!“ Ako i jednog dana shvate da to baš i nije poziv upomoć, nadam se da će shvatiti šalu. Priznajem, bio sam pod utjecam Veličana, čiji sam putopis čitao tih
 dana, a u kojem je on genijalno ustvrdio kako je „Jebote led“ govorio kapetan Titanica prije nego se potopio.  Nadam se da je čelik onda bio sto puta lošiji od ovog našeg...

Pozdrav svim bermudskim braniteljima