PanMan kanal - čudo ljudskih ruku

Poštujem ja i Keopsovu piramidu i Taj Mahal i Kip Slobode i Eiffelov toranj, ali Panamski kanal za mene je pravo svjetsko čudo. Ne samo jer je veličanstven pothvat ljudskih ruku, već zbog koristi ove ključne karike u lancu globalnog tržišta. Laički rečeno, moš se slikat bez Panamskog kanala. A kad se slikaš, onda lijepo kreni oko južne Amerike, što će ti produžiti prijelaz s Atlantika na Pacifik otprilike 21 dan. I onda ne moraš pitat uč'telj'cu zašto je poskupio kruh ili benzin.  Nego, dosta preseravanja...

Kako tankerima, tegljačima i sličnim mrcinama, tako je i našoj maloj barki skratio put prijelaza s jedne na drugu stranu, a uz to ponudio jedan od vrhunaca prvog dijela putovanja oko svijeta. Okupili se svi odreda na palubi broda u rano jutro kad smo se približili prvim „stepenicama“. Kako je Atlantik nekih 20-ak metara niže od Pacifika, prvo se penjemo do jezera Gatun.  Službeni spiker na razglasu trubi o raznim zanimljivostima, od kojih su mi neke i ostale u pamćenju.  Mjesta na palubi praktički i nema, putnici se nagurali jedan do drugoga s fotićima i kamerama, a ja im još izreklamirao www.pancanal.org, gdje ih njihovi prijatelji i neprijatelji  mogu vidjeti preko live web kamere. Pa tako čim vide stup sa kamerom, bez obzira bila ona sigurnosna ili neka druga kamera, mašu dok ne isčaše zglobove, ne bi li ih vidjeli s druge strane svijeta. Za potpun doživljaj, tu su i improvizirani šankovi, sa rashlađenim šampanjcem, jagodama i sladoledom. Oko 10 ujutro mi smo na drugoj stepenici prema gore, a putnici već padaju sa stepenica dolje. Ako ništa drugo, bar ima više mjesta na ogradi. 

Stepenice koje mame pogledom

Dok polako gmižemo kroz kanal razmišljam o 50.000 ljudi koji su to sve iskopali i pustili u promet prije gotovo 100 godina. Francuzi su probili led, ali su se preračunali. Isti onaj gospodin što se proslavio gradnjom Sueskog kanala, umro je u samoći i sramoti jer je bahato krenuo u gradnju Panamskog kanala i na kraju pobjegao podvinutog repa. Radnu snagu pomela je nemilosrdna džungla, žuta groznica, malarija i komarci koji su ih prenosili.  Ameri su nastavili tamo gdje su Francuzi stali i na krilima genijalnog Johna Stevensa napravili najvažniji svjetski prolaz. Upravo je Stevens izmislio princip „stepenica“, naizgled vrlo jednostavnog. Naravno, prvo je dvije godine rokao po komarcima i gradio kuće za svoje radnike, a onda krenuo s kopanjem i gradnjom. I za nekoliko godina eto ti "stepenica", ustvari velikih kada, koje se napune vodom, gravitacija odradi svoj posao, digne brod na višu, ili spusti na nižu razinu, i eto te na drugoj strani.  Ali sve to samo zvuči jednostavno...

Trgne me poziv  1ETOa iliti šefa elektro-tehničkog odjela. „Stigao je tehničar iz tvoje firme, krećemo s popravkom antene, slijedećih par sati neće biti interneta“, kaže i prekine. „U pičku materinu“, promrmljam sebi u usta i krenem podijeliti vijesti s putnicima. „Don't kill the messenger“, krenem s objavom i složim facu kao da mi je cijeli svijet propao, pa oni na kraju mene krenu tješiti, što me barem nakratko poštedi glupih pitanja i napornog objašnjavanja. Odlična taktika, pomislim u sebi i odlučim je primjenjivati i prilikom budućeg gubitka signala, kojih će sigurno biti, iz raznoraznih razloga. Zajebani su ti sateliti.

Kada od 197 milijuna litara vode

 Kanal je dugačak 80-ak kilometara, prolaz traje 10-ak sati, najavili su na početku. Nezamislivih 197 milijuna litara vode iz jezera na sredini kanala puni svaku „stepenicu“, otvaraju se vrata sllijedeće i lagano klizimo dalje. Brod je „u leru“, moćne lokomotive sinkronizirano vuku brod prema naprijed do slijedećeg prijelaza. Iza nas i pored nas već čeka slijedeći brod. Dnevno kanalom prođe oko 40 plovećih grdosija. Kako nitko ne bi zapeo, brodovi se rade po panam certikifatu, što znači da nisu širi od kanala, niti im je trup dublji od „stepenica“.  Statističari su izračunali da u svaku od stepenica stanu tri Kipa Slobode, a iskopanom zemljom bi se mogle napraviti 63 egipatske piramide. Uglavnom, da ti pamet stane od dimenzija.

Pamet ti stane i kad kreneš množiti. Ukupno 9500 ljudi radi u i oko panamskog kanala. I super su plaćeni. A kako i neće kad svaki brod, pa tako i naš, u prosjeku prolaz plaća oko 50.000 dolara. Pa puta  40-ak brodova dnevno, pa puta 7 dana u tjednu, pa puta 52 tjedna u godini. Nema slobodnog dana. I to je samo prolaz, a gdje su sve druge usluge. Lova do krova. Istina, košta i održavanje, prilikom kojeg paze da, ako je ikako moguće, sve ostane autentično, kao i prvog dana kada je pušteno  u promet. Što im dobro ide od ruke, moderna tehnologija sjajno je skrivena iza 100-godišnje arhitekture.  

Prilikom  prolaska kroz centralno jezero mašu nam krokodili i neka mješavina galebova i pelikana. Ribarstvo je također unosna gospodarstvena grana u Panami, na svakom koraku gledam dvojac i četverac bez kormilara, toliko spretan i brz da me čudi što Paname nema na veslačkoj karti svijeta. Spuštamo se Maiflores „stepenicama“ prema Pacifiku u popodnevnim satima. Taman se ekipa probudila nakon ručka, trijezna i spremna za novu rundu slikanja, snimanja i nazdravljanja šampanjcem. Kakav život.

Mobitel opet zvoni, zove me tehničar Hector, objašnjava što je sve promijenio, instalirao i kaže da ostaje s nama još par dana, dok ne dođemo u Acapulco, kako bi nadzirao novoinstaliranu opremu i pravodobno reagirao. „To jebote, daj pet“, dignem ruku visoko u zrak i pozovem  ga na čašu šampanjca.  Konobari mi opet ne žele ništa naplatiti, jer nikad ne znaš kad će im riknut laptop, glavna sprava za komunikaciju s obitelji, pa će me zvati da to sredim kako znam i umijem.

Uredi svih prevarantskih firmi na svijetu

Kliznemo i niz zadnju stepenicu, pa prema otvorenom moru. Po putu još nekoliko dvojaca i četveraca bez kormilara, a u daljini i obrisi glavnog grada Paname – Paname. Izdaleka izgleda kao Manhattan, nikad nisam zamišljao toliko nebodera u jednom od opasnijih gradova na svijetu.  

Taman se opet zamislio o kanalu, okolnoj džungli, radnoj snazi i mozgovima bez kojih ovog ne bi bilo, a onda me opet trgne zvonjava. „Nema signala, traže te putnici“, kaže mi glas s recepcije. „Ajde u kurac Hectore!“, viknem i krenem slagati onu istu facu od jutros...

Bye, bye Pacific, hello Atlantic!