Posljednje utočište Bube

Going loco down in Acapulco... Iliti, eno me ležim mrtav pijan u Acapulcu. Ovo sam napisao prije dva dana, upravo nakon što smo isplovili iz poznate meksičke party destinacije. Onda je zazvonio mobitel, poziv s recepcije. Problemi sa satelitom značili su odlazak iz kabine, ujedno i odlazak volje za pisanjem. Vraćam se ponovo prvoj rečenici dva dana kasnije, Acapulco je već prošlost, pred nama je San Francisco.

Nije bilo otvoreno,
inače bi ovdje završio na klopi

U međuvremenu sam postao potpuno svjestan cijene ovog načina putovanja oko svijeta. Od svake luke dijeli nas u prosjeku tri dana na moru. Kad su mi javili da idem na grand voyage vidio sam samo gradove koji su preda mnom. Sada gledam dane na moru i shvaćam da ćemo tri četvrtine puta provesti na ovoj grdosiji od 70.000 tona, jednu četvrtinu u istraživanju meni dosad neviđenog i nepoznatog. A jebiga, kažem sebi, ne možeš i ovce i novce.

Prošlo je mjesec dana otkako sam stupio na Arcadiju i već sam se navikao na veću količinu posla u usporedbi s ranija tri ugovora koja sam dosad odradio na putujućim gradovima. Profil putnika je drugačiji, ne može si svatko priuštiti tromjesečno izbivanje od svakodnevice. Samim time, prohtjevi su veći, ova ekipa je navikla na predsjednički tretman kakav uživaju u svojim mahagonijskim uredima, do kojih je put popločan najfinijim mramorom.

Vozač uvijek ima prednost u Meksiku

Samim time, bit će još vremena za doživljaje s mora. Kreni ti, Igore, doživjeti Acapulco, kaže meni moj crv. Fotić, ajfon, dolari, plan grada su spremni, izlazim s broda u razgledavanje moje prve luke na Pacifiku. Kao i svakog od nas, odmah me napadnu taksisti, nudeći sve osim vožnje. Kao u filmu „Od sumraka do zore“, na zaraznom engleskom s meksičkim dijalektom svi odreda mi objašnjavaju da nema toga što oni ne mogu srediti, od senorite do marihuane, pa nadalje. „If we don't have it, you don't want it, senor“, kažu na kraju nakon što sam im par puta odmahnuo rukom, kulturno odjebao s „gratias, amigo“, pa sad izvlače zadnju kartu, u nadi da će zaraditi koji dolar. Iskusno sam se maknuo par stotina metara od pristaništa, a onda nakon par minuta pregovora ugovorio obilazak grada taksijem za 5 dolara. Acapulco nije grad u kojem želite okolo šetati sami. Naročito u ovo doba, kada se Vlada po tko zna koji put obračunava s narko kartelima, pa su kombiji s vojnicima u punoj opremi na 30 stupnjeva Celzija najnormalnija pojava na ulici. Moj taksist, Diego, objašnjava mi da je prije neki dan bilo pucnjave po gradu, uhvatili su par dilera, koji su prije toga pružili priličan otpor.

Još jedan u nizu žicaroša

Dok me vozi glavnom ulicom s desne strane gledam plažu, koja se proteže kroz cijeli grad. Slijeva se u brdo penju manje više niske zgrade s ponekim neboderom, u pravilu hotelom iz lanca neke poznate svjetske franšize. Vruće je za poludit, na ulicama i nema previše ljudi, tek prodavači suvenira, žicari i djeca, koja u ispeglanim uniformama i kravatom odlaze iz škole. Ili dolaze, tko će ga znati. Svako malo pored nas prođe lokalni autobus. Uglavnom su zatamnjenih stakala, bez ikakvog natpisa, na temelju kojih bi stranac zaključio u kojem uopće pravcu idu, a iz kojih trešti meksička glazba. Interesiram se kod Diega za javni prijevoz, a on samo kratko kaže: „Ne želiš znati“. Istina je ustvari da voznog reda nema, svaki vozač ima svoju tarifu, voze okolo naokolo, pa kad dođu negdje blizu tvoje kuće, jednostavno iskočiš van. Ako ti se žuri, a nemaš za taksi, dat ćeš koji pesos više vozaču, pa će prvo skrenuti prema tvom kvartu.

„Diego, aj gore u brda“, kažem bez nekog pravog razloga, a on će meni: „No seguro, senor“, što prevedno znači: „Budalo jedna, oćeš da me ubiju zbog tebe i tvoje primitivne želje da okineš koju panoramu s visoka“. Vjerujem mu, da je sigurno, vjerojatno bi tražio još koji dolar više, pa skrenuo na slijedećem raskrižju. Ovako smo napravili đir uz obalu, na kraju sam mu rekao da bi volio pojesti nešto u nekoj lokalnoj krčmi. Ostavio me nedaleko naše male barke , odmah uz plažu. „Buritto, Quasedillas, sve je dobro. I Modelo pivu naruči“, kaže i ode.

Pivski pogled na Acapulco

Osim buritta, pive i pogleda s terase, Acapulco me se nije previše dojmio. A i kako će, kad je jad i bijeda na svakom koraku, a strah se osjeća u zraku. Od predznaka party destinacije ništa nije ostalo, ovdje još samo dolaze perverzni Ameri u potrazi za maloljetnim tijelima. Doba tuluma holivudskih zvijezda vjerojatno su završili s pojavom filma u boji.

Nepoderiva Buba

Više od obilaska grada svidjele su mi se brojne Bube. Svi taksiji u Acapulcu su, naime, legendarne VW Bube. Kad sam pitao Diega kako ih zovu ovdje, dobio sam samo: „Original, senor, original“. Ok, ovo neće ići, pa sam pitao koliko je stara Buba. „2003., senor, 2003., al ima i novijih“. Isprva mu nisam vjerovao, al sam kasnije skužio da je Meksiko posljednje mjesto na planeti gdje još uvijek ima tvornica koja štanca Bube po originalnom receptu. Neudobni auti, glasaju se ko traktor, al su nepoderivi. Kao i vjera ovih ljudi u bolje sutra. Bilo kako bilo, vraćam se ovdje u travnju, pa možda nađem način kako otići s druge strane brda, gdje su navodno visoke stijene s koji skaču napušeni Meksikanci...