Brda su me dočekala

Piše meni frend neki dan u emailu, „nadam se da ćeš piknut neku bolju lovu u društvu lovaša“. Upravo me uhvatio raspoloženog za odgovor, „ma piknut ću se u žilu, koliko me putnici nerviraju“.  Istina, dani prolaze i nema više toliko dignutih ruku u zraku, al neki se nisu maknuli ni milimetar, još uvijek uporno upisuju email adresu u Google, sigurni da je to pravi put u njihov Inbox.  A s početkom drugog dijela putovanja oko svijeta, dobili smo i 462 nova putnika, iliti 924 nove potencijalne ruke u zraku. Odgovaram dalje frendu, „baš zbog toga još i više uživam u svakoj luci, jer znam da mi slijedi nekoliko dana na moru, pa činim sve da pluća napunim sa što više friškog zraka“.

Kažu da nitko nije pobjegao s tog otoka

Posljedna stanica za punjenje pluća i nije bila tako loša. Ako se loše uopće može staviti u istu rečenicu sa San Franciscom.  Sunce je  izlazilo iznad Golden Gate mosta dok smo se parkirali, a nedugo zatim  gusjenice su marljivo krenule prenositi luksuzne torbe u utrobu naše male barke.  Naravno, samo sam ih ispratio pogledom i izletio van čim su upalili zeleno svjetlo za posadu. Brda su me čekala...

Golden Gate, uvijek zaogrnut maglom

Možemo raspravljati o Amerikancima, njihovom glasnim, proždrljivim, „tužit ću te“ navikama, dvoznamenkastom kvocijentu inteligencije, ali kad je riječ o američkim gradovima, onda nema sumnje – poželiš se vratiti u svaki od njih. New York i New Orleans svakako su na vrhu mog popisa, a sada i San Francisco. Još jedan genijalan primjer multikulturanosti, svih mogućih sloboda i urbanog show businessa, koji te ne može ostaviti ravnodušnim. 

Sve počinje i završava na ovom mulu

Već sam pogled na grad s broda otvara neke ćelije u mozgu i opere me onaj čudan osjećaj kao da nisam prvi put ovdje. Sada mi to više i nije toliko čudno, ipak sam plod MTV generacije odrasle na holivudskim hitovima. Golden Gate most s jedne strane, Alcatraz s druge, u sredini brda po kojima operiraju tramvaji. Most i zatvor sam ostavio za slijedeći posjet, vraćam se ovdje u travnju na dva dana, onda će biti dovoljno vremena za tu avanturu.

Izlazim s broda i već sam na Fisherman's Warfu, glavnoj gradskoj špici. Jedni prije posla odrađuju jutarnju turu trčanja s obveznim iTouchem oko ruke, drugi su na rolama, treći na biciklu, četvrti s XXXL dozom kave i novinama sjede na klupi hvataju prve zrake sunca. Tržnica je spremna za gladne mušterije, doručak se služi na terasama, u daljini se čuje zvonjava tramvaja. 

Kakve ljenčine!

Hit destinacija na Fisherman's Warfu je svakako Pier 39. Bez obzira što bi ovdašnji  Bandić zgrnuo brdo para da je od toga napravio tko zna koliko vezova za luksuzne jahte, Pier 39 je bio i ostao zaštićeno okupljalište morskih lavova. Vjerojatno jedne od najvećih ljenčina životinjskog svijeta valjaju se po drvenim splavovima, snagu jedino troše kad se treba okrenuti na drugu stranu ili urlati, vjerojatno žicajuci dragu da im ga, jel, popuši. Bar tako meni zvuče. Malobrojni turisti u ovo doba nemilosrdno škljocaju fotićima, pa ne budi lijen, okinem i ja koju. Nije da nisu vrijedni toga, sunce im lijeno, i ja bi tako.

Nije tehnički muzej, nego okretište tramvaja

Tramvaji koje u Zagrebu gledam u dvorištu Tehničkog muzeja ovdje još voze. I to bez greške, vikendom i praznikom. Američki ZET ne dopušta švercanje, kupujem kartu i uskočim na prvi koji stigne. Dok se vozim prema Union Squareu, glavnom gradskom trgu, razmišljam kako sam  se k'o balavac namjerno vozio na stepenicama tramvaja, bez obzira na prigovaranja vozača i penzića, jer nisam trpio gužvu i opojne mirise.  Ovi tramvaji nemaju vrata i poželjno je stajati na rubu tramvaja, jer u tramvaju ostaje više mjesta za stare i nemoćne. I tako sam jednom rukom zagrlio rukohvat, a u drugoj fotićem snimam sve što stignem. Russian Hill, Nob Hill, Telegraph Hill, Štatijaznam Hill izmjenjuju se jedan za drugim, stanice su tek za ukrcaj novih putnika, između njih ekipa iskoči po potrebi. Nakon 15 minuta glupiranja na stepenicama tramvaja stižem do Union Squarea.

Ovo je rekvizit iz kojeg filma?

Šminkerski, preskupi Nob Hill

Reklame koje ne prestaju blještiti ni danju, veliki ekrani, suvenirnice, McDonald's, Starbuck's, neizostavni su elementi svakog većeg američkog trga, pa tako i ovog. Ali ima nešto u tome svemu što te svaki put natjera da sjedneš negdje postrani i snimiš svu tu strku i zbrku. Gledam upravo ono što bi volio gledati u Zagrebu. Nitko nikog ne gleda ispod oka. Crni, pardon Afro-Amerikanci, idu svojim putem; žuti, pardon Azijati, idu svojim putem; bijelci, pardon, debeli Amerikanci idu svojim putem i svojim poslom. Bankar u odijelu prolazi pored repera u boksericama preko kojih je navukao traperice. Botoxirana plavuša u minici prolazi pored beskućnika, a ovaj se samo malo okrene, pa nastavi tražiti čikove u kanti za smeće.  Gej par , on u žuto-ljubičastoj kombinaciji, on u crveno-kariranoj kombinaciji, prolaze pored prastarog prodavača novina u ispranoj kombinaciji, a ovaj ne pljune na pod kad prođu. Al' doslovno scene iz filmova na svakom koraku. I boli sve njih dupe za ove druge, i tko što nosi, i iz kojeg je kvarta i šta radi gradu u ovo doba. „It's a free country“ filozofija se osjeća u zraku. Barem  to hvata moj  balkanski nos i oko, naviklo da te svi mjerkaju...

Ulazak u Chinatown iz ulice - Bush

Nekih tri kilometra lijevo je Harvey Milk Plaza, naj gej mjesto na planeti, ali kako sam to već uglavio u biciklističku rutu koju planiram odraditi u travnju, krećem desno u Chinatown. Nakon New Yorka ovo je drugi po veličini kineski kvart. Pripreme za proslavu ulaska u Godinu Zeca uvelike su u tijeku, al su lampioni iznad ulica još uvijek u obliku zmaja.  Tradicionalni kineski slavoluk, ili već kako se to zove, znak je da su ispred tebe brojne trgovine s „made in china“ kičem za par dolara. Ne možeš proći, a da ne kupiš neku glupost, probaš dim sum ili spring rolls.

Više na billwebermuralist.com

Široka ulica dijeli Chinatown od talijanskog kvarta. Miris noodlesa zamijenio je onaj pizze i paste, zalizani digići ispred restorana zovu te na današnji meni po specijalnoj cijeni uz gratis čašu Peroni pive ili domaćeg vina.  Nakon toga kvart miran ko bubica po danu, gradska žila kucavica po noći. Jazz klubovi, disko klubovi, strip klubovi, klubovi za stare i mlade, bogate i one plićeg džepa.  Nabrzake sam prošetao i kroz Financial District, u kojem jedino strši TransAmerican Piramid, nekoć poznati poslovni neboder, sada samo jedan od mnogih. 

Skoro me auto pogazio dok sam ovo snimao

Nakon Empire State Buildinga,
Rivera je išarao i Coit Tower

Slijedi red stambenih kuća naredanih po manjim brdima, koja prolazim s namjerom da dođem do Coit Towera, s vrha kojeg se pruža najljepši pogled na cijelo okolno područje. Piše lijepo na Internetu, „obnova je završena,  krećemo s radom 24. siječnja“.  Znači, nema greške, bit ću jedan od prvih u novom liftu koji vozi prema vidikovcu. Kad ono, dođem tamo i imam šta vidjeti. Natpis kaže, „odgođeno otvaranje za 2. veljače“. Ts jebote, pa nisam znao da i ovdje ima Bosanaca, kojima je na prvom mjestu burek i pivo, a onda rad.  Opet, ako ništa drugo, bar sam vidio unutrašnjost tornja, koju je muralima ukrasio poznati Diego Rivera.

Šest zavoja jedan na drugom

Okrenut se na peti i pravac Lombard Street, poznata kao najzavojitija ulica na svijetu. Ovom prilikom  pozdravljam sve miljenike pravopisa, kojima poručujem:  ovo je moj blog i ja  pišem kako hoću, pa tako i riječ najzavojitija, ako to kojim slučajem nije točno. Uglavnom, Lombard Street i nije ništa posebno, imamo mi tih serpentina koliko hoćeš. OK, možda bez toliko cvijeća i silne pompe, al' ipak.

Gdje god se okreneš, tramvaji i rakovi

Vrijeme brzo prolazi u razgledavanju, sa sumrakom se nazad na Fisherman's Warf u potrazi za nekom klopom. Čuj mene nekom, a već mi sline cure od pomisli na rakove i clam chowder. Prilikom posjeta Quebecu, New Orleansu i Bar Harbouru postao sam vjerni obožavatelj clam chowdera, tko mi to napravi kad me pozove u goste, njegov sam rob do groba. Kremasta juha na bazi mlijeka s komadićima jastoga ili rakova. Ako ti se hoće, možeš dodati malih svježih krekera. Ajme meni, kako je to dobro. I onda klješta u ruke, pa mrvi ova mrtva klješta ispred sebe, iza kojih se krije preukusno meso.

Toliko dobro da se nisam sjetio snimiti na početku

Zalijem sve pivom i nema sretnijeg čovjeka od mene u lokalu. Maznem još chessecake, udahnem friškog morskog zraka i spreman sam za novih par dana na moru. Jedva čekam ovdje se vratiti, voziti se biciklom preko Golden Gatea, u većini slučajeva zaogrnutog maglom, isprobati ležaj u samici Alcatraza i snimiti atmoferu u Castru...

Noć se spustila, a mi odlazimo dalje...

Posljednje utočište Bube

Going loco down in Acapulco... Iliti, eno me ležim mrtav pijan u Acapulcu. Ovo sam napisao prije dva dana, upravo nakon što smo isplovili iz poznate meksičke party destinacije. Onda je zazvonio mobitel, poziv s recepcije. Problemi sa satelitom značili su odlazak iz kabine, ujedno i odlazak volje za pisanjem. Vraćam se ponovo prvoj rečenici dva dana kasnije, Acapulco je već prošlost, pred nama je San Francisco.

Nije bilo otvoreno,
inače bi ovdje završio na klopi

U međuvremenu sam postao potpuno svjestan cijene ovog načina putovanja oko svijeta. Od svake luke dijeli nas u prosjeku tri dana na moru. Kad su mi javili da idem na grand voyage vidio sam samo  gradove koji su preda mnom. Sada gledam dane na moru i shvaćam da ćemo tri četvrtine puta provesti na ovoj grdosiji od 70.000 tona, jednu četvrtinu u istraživanju meni dosad neviđenog i nepoznatog.  A jebiga, kažem sebi, ne možeš i ovce i novce. 

Prošlo je mjesec dana otkako sam stupio na Arcadiju i već sam se navikao na veću količinu posla u usporedbi s ranija tri ugovora koja sam dosad odradio na putujućim gradovima. Profil putnika je drugačiji, ne može si svatko priuštiti tromjesečno izbivanje od svakodnevice. Samim time, prohtjevi su veći, ova ekipa je navikla na predsjednički tretman kakav uživaju u svojim mahagonijskim uredima, do kojih je put popločan najfinijim mramorom.

Vozač uvijek ima prednost u Meksiku

Samim time, bit će još vremena za doživljaje s mora. Kreni ti, Igore, doživjeti Acapulco, kaže meni moj crv. Fotić, ajfon, dolari, plan grada su spremni, izlazim s broda u razgledavanje moje prve luke na Pacifiku. Kao i svakog od nas, odmah me napadnu taksisti, nudeći sve osim vožnje. Kao u filmu „Od sumraka do zore“, na zaraznom engleskom s meksičkim dijalektom svi odreda mi objašnjavaju da nema toga što oni ne mogu srediti, od senorite do marihuane, pa nadalje. „If we don't have it, you  don't want it, senor“, kažu na kraju nakon što sam im par puta odmahnuo rukom, kulturno odjebao s „gratias, amigo“, pa sad izvlače zadnju kartu, u nadi da će zaraditi koji dolar. Iskusno sam se maknuo par stotina metara od pristaništa, a onda nakon par minuta pregovora ugovorio obilazak grada taksijem za 5 dolara. Acapulco nije grad u kojem želite okolo šetati sami. Naročito u ovo doba, kada se Vlada po tko zna koji put obračunava s narko kartelima, pa su kombiji s vojnicima u punoj opremi na 30 stupnjeva Celzija najnormalnija pojava na ulici. Moj taksist, Diego, objašnjava mi da je prije neki dan bilo pucnjave po gradu, uhvatili su par dilera, koji su prije toga pružili priličan otpor. 

Još jedan  u nizu žicaroša

Dok me vozi glavnom ulicom s desne strane gledam plažu, koja se proteže kroz cijeli grad. Slijeva se u brdo penju manje više niske zgrade s ponekim neboderom, u pravilu hotelom iz lanca neke poznate svjetske franšize. Vruće je za poludit, na ulicama i nema previše ljudi, tek prodavači suvenira, žicari i  djeca, koja u ispeglanim uniformama i kravatom odlaze iz škole. Ili dolaze, tko će ga znati. Svako malo pored nas prođe lokalni autobus. Uglavnom su zatamnjenih stakala, bez ikakvog natpisa, na temelju kojih bi stranac zaključio u kojem uopće pravcu idu, a iz kojih trešti meksička glazba. Interesiram se kod Diega za javni prijevoz, a on samo kratko kaže: „Ne želiš znati“.  Istina je ustvari da voznog reda nema, svaki vozač ima svoju tarifu, voze okolo naokolo, pa kad dođu negdje blizu tvoje kuće, jednostavno iskočiš van. Ako ti se žuri, a nemaš za taksi, dat ćeš koji pesos više vozaču, pa će prvo skrenuti prema tvom kvartu.

„Diego, aj gore u brda“, kažem bez nekog pravog razloga, a on će meni: „No seguro, senor“, što prevedno znači: „Budalo jedna, oćeš da me ubiju zbog tebe i tvoje primitivne želje da okineš koju panoramu s visoka“.  Vjerujem mu, da je sigurno, vjerojatno bi tražio još koji dolar više, pa skrenuo na slijedećem raskrižju. Ovako smo napravili đir uz obalu, na kraju sam mu rekao da bi volio pojesti nešto u nekoj lokalnoj  krčmi. Ostavio me nedaleko naše male barke , odmah uz plažu. „Buritto, Quasedillas, sve je dobro. I Modelo pivu naruči“, kaže i ode. 

Pivski pogled na Acapulco

Osim buritta, pive i pogleda s terase, Acapulco me se nije previše dojmio. A i kako će, kad je jad i bijeda na svakom koraku, a strah se osjeća u zraku. Od predznaka party destinacije ništa nije ostalo, ovdje još samo dolaze perverzni Ameri u potrazi za maloljetnim tijelima. Doba tuluma holivudskih zvijezda vjerojatno su završili s pojavom filma u boji. 

Nepoderiva Buba

Više od obilaska grada svidjele su mi se brojne Bube. Svi taksiji u Acapulcu su, naime, legendarne VW Bube. Kad sam pitao Diega kako ih zovu ovdje, dobio sam samo: „Original, senor, original“. Ok, ovo neće ići, pa sam pitao koliko je stara Buba. „2003., senor, 2003., al ima i novijih“. Isprva mu nisam vjerovao, al sam kasnije skužio da je Meksiko posljednje mjesto na planeti gdje još uvijek ima tvornica koja štanca Bube po originalnom receptu.  Neudobni auti, glasaju se ko traktor, al su nepoderivi. Kao i vjera ovih ljudi u bolje sutra. Bilo kako bilo, vraćam se ovdje u travnju, pa možda nađem način kako otići s druge strane brda, gdje su navodno visoke stijene s koji skaču napušeni Meksikanci...

Space Invadersi su na svakom koraku