Kopno!

Nakon 7 dugih dana, nakon oluja, vjetrova, ljuljanja, škripanja,  moja ravna stopala jedva su dočekala  tvrdo tlo. Igrom prilika, iliti valova i do 15 metara visokih, preskočili smo Ponta Delgadu na Azurnoj obali i ravno iz Southamptona krenuli preko Atlantika. Nije bilo šanse da pristanemo, pa smo nastavili direktno prema Bridgetownu na Barbadosu, ribarsko je selo iz kojeg se na sve strane prostiru plaže, gdje svi trkom odlaze kupati se s kornjačama, kojih ima na izvoz.

Jedna od mnogih gablaona uokolo placa

Dobar moto, ha?

Na putu nazad zaustavljam se slikati genijalan znak. Zabranjeno puštenje dozvoljeno iliti No Smoking Permitted.  Gledam i ništa mi nije jasno. Ustvari, jasno mi, al ipak se pitam ko tu koga. Lokalni šuster spazi moje čuđenje, zove me u svoju radnju, pita odakle sam, pa kaže:  „Naravno da znam, Croatia, Slovenia, Italia“. „Svaka čast, prijatelju, ja mislio da ti je trava već odavno spržila mozak“. On se smije, nudi me jointom, odbijam, slikam lokalna street art djela  i nastavljam prema brodu. Kupujem nezaobilazni magnet za frižider i već planiram kako ću biciklom direktno na Turtle Beach kad se vratim ovdje za par mjeseci.

Sunce piči, more je opet plavo,odmah je sve lakše.  Putnici više ne idu toliko na živce, malo su usvojili tajne www svijeta, pa nema više toliko ruka u zraku, koje panično traže pomoć.  Priznajem, nije im bilo lako, stvarno smo bili „na vagi“, nisam još doživio takvu oluju otkad plovim.  Kako sam se već navikao, meni je ustvari bilo zabavno gledali horror u njihovim očima. Jedino sam noću proklinjao Talijane, u čijim se brodogradilištima porodila Arcadia. Kako to već ide, ne štede kad je u pitanju interijer. Ali  trup broda rađen je čelika kojeg bi i Cigo ostavio na hrpi krupnog otpada. Nakon 5 godina već je toliko razmočen pa skviči prilikom oluja kao svinja pred klanje. Svi bauljaju s podočnjacima, ekipi s recepcije nema spavanja po noći, a ni po danu nakon što se putnici krenu žaliti jer oka nisu sklopili.

Peškarija u Bridgetownu

Neopisivio je lakše raditi u takvoj atmosferi, kad ne moram glumiti pristojnog oficira, već sve prolazi kroz šalu na njihov ili moj račun. Pitam ih jel ih zanima kako na hrvatskom reći:  „Igor, can you please help me?“, a oni potvrdno klimaju glavu. Sada znam kad me zove neki od „mojih“ Australaca, jer više ne dižu ruku, samo kažu: „Jebote led!“ Ako i jednog dana shvate da to baš i nije poziv upomoć, nadam se da će shvatiti šalu. Priznajem, bio sam pod utjecam Veličana, čiji sam putopis čitao tih
 dana, a u kojem je on genijalno ustvrdio kako je „Jebote led“ govorio kapetan Titanica prije nego se potopio.  Nadam se da je čelik onda bio sto puta lošiji od ovog našeg...

Pozdrav svim bermudskim braniteljima