Planet Aruba

Živjeli!

Iza mene je novo iskustvo, novi put u nepoznate krajeve, nova avantura. Naravno, dobri stari Murphy se pobrinuo da odmah uslijedi i kazna, pa pišem blog u potpuno drugačijem raspoloženju od onog u kojem sam preživao cijeli dan, ali šta mogu, kad me nešto tjera. Riknula mi antena na brodu, veza sa satelitom svako malo pukne, naručio sam tehničara, dolazi sutra srediti stvar, a do tada moram trpiti i strpljivo odgovarati na pitanja putnika. „A zašto nema interneta, a u čemu je problem, a hoćemo li dobiti neku kompenzaciju, a zašto ovo, a zašto ono?“ Kad im lijepo objasniš, gledaju kao da si im opsovao cijelo obiteljsko stablo, jer im ništa niije jasno. Al tome kasnije, prvo dobre vijesti...

Amsterdam u malom

Dakle, posljednja  luka na Karibima je Aruba. Centar i glavna luka ovog uber šminkerskog otoka je Oranjestad, Amsterdam u malom. Nizozemska kolonija na karipskom moru već godinama privlači tajkune u bijegu od stvarnosti. Ili već nečega. Grad nudi povoljne cijene dragog kamenja svih znanih i neznanih vrsta, butike znanih i neznanih modnih brandova, al kako me to nimalo ne zanima gibam nalijevo. Prošli put sam iznajmio Nissan Pathfinder 4x4 i prošao otok uzduž i poprijeko. Sjeverna strana otvorena prema oceanu nije nimalo dobrodošla, oštre stijene i valovi nisu dozvolile razvitak luksuznog turizma, pa nema ni prave ceste. Južna strana obiluje mondenim i modernim ljetovalištima,  a između sve te parade i kiča, i dovoljno daleko, nalazi se De Palm Island. Istina, prije bih rekao otočić, kad već nema neka manja riječ. Doslovno se popišaš s jedne na drugu stranu otočičića. Opet, uspjeli su na toj hrpici pijeska napraviti i plažu i restoran i cocktail bar i prostorije za osoblje te dva mala mola. Po jednom se gombaju gojazni turisti koje je barka prebacila s kopna.

De Palm Otočičić

A drugi mol je razlog mog dolaska na De Palm Island. Naime, tamo je start ekspedicije odlaska na drugu planetu.  Barem je meni tako izgledalo dno mora po kojem sam hodao. Usporeno kretanje, mir i tišina, govor rukama, ma baš kao na drugoj planeti. Kaciga samo pojačava „astronautski“ dojam. Pritom se ne brinem, kroz cijev s obale dolazi tri puta više zraka nego mi treba. Težina kacige, nalik onoj što je Cousteau nosio kad je krenuo s ronjenjem, dovoljna je da čak i mene bez problema drži na dnu, 15-ak metara ispod površine.  Meni tek preostaje slijediti  upute ronioca, držati glavu ravno zbog pritiska u kacigi. I naravno, uživati ko svinja u blatu.  A to mi je oduvijek dobro išlo...

All inclusive dernek

Kako je to prije svega turistička atrakcija, „zlatna koka“ nekog nizozemskog  investitora, tako na dnu  postoji staza koja prvo vodi od olupine autobusa, istog onog koji me dovezao do ovdja. Nakon toga, kao slučajno, tu je i olupina lovačkog aviona iz WW2.  Šećer na kraju, stol za dvoje. I vidi, ko za vraga, čeka me šampanjac. Potegnem gutalj, osmijeh se još malo raširi, pa me već lagano obrazi bole, a ronioc iz džepa izvuče malo hrane i eto ti jata riba za sekundu. Zaslijepili me silni oblici i boje, samo sam raširio dlanove i pustio da se češu o njih. I dok si rekao keks, već moraš van. Tih pola sata prošlo mi je za par minuta...

Pola sata ranije situacija nije izgledala tako bajna. Naime, budaletina bahata, pa nisam uopće pomislio da bi to moglo biti unaprijed rasprodano. Što sam, naravno, shvatio kad sam došao tamo. „Ispričavamo se, za danas više nemamo mjesta“, kaže latino recepcionerka. „Pa ja sam samo zbog toga došao ovdje“, odgovaram očajno. „Žao mi je.“, kaže ona. E, neće moći. Malo šale i malo šarma i eto ti mene u razgovoru s šeficom cijele parade, Miriam, naravno Nizozemke. „Internet manager? Ajde, kad je tako, sredit ćemo nešto.“, kaže ona i šokira se kad sam počeo skakutati kao kakav klaun. Možda mi zato nije ni naplatila tih 47 dolara, koliko košta Sea Trek.

Ostalo nisam ni morao platiti. De Palm Island je, naime, all inclusive iliti jedi i pij koliko te volja. Karipska kuhinja u restoranu, margarite, pine colade i pive u birtiji. A do tamo stigao kao tour escort ili turistički pratitelj grupe gostiju s naše male barke. Opet mukte. Oni se s jedne strane pacali na suncu, a ja s druge s osobljem brbljao uz karipsku piletinu, rice&beans i pivu. Milina.

Par sati kasnije stiže kazna. Nema signala. Nema interneta. Udri po meni. Sve sam im ja kriv, a tko će drugi. „Ma ko vas jebe, pa ja sam bio na drugoj planeti“, bodrim samog sebe dok igram s deset igrača manje, a ovi se baš odlučili puniti me dok ne sruše rekord. Oraspoložio me kasnije Darran, moj južnoafrički cimer, o kojem ću nekom drugom prilikom.  Dok oblači svečano odijelo priča mi kako odlazi razasuti pepeo preminule supruge jednog od putnika.  I nije mu prvi put. „Pa jel ti se ikad pepeo vratio u lice?“, ispalim ko iz puške. U karijeri je doživio 27 smrtnih slučajeva na brodu i nekoliko desetina prosipanja pepela u neko od svjetskih mora. Jednom je prilikom kapetan držao kratak govor, kao što to i obično čini u tim prilikama, nešto u stilu „we commit to the deeps seas, as we commence the passage to the Carribean, bla, bla, bla...“ Darren je za to vrijeme promatarao tugujuću suprugu, ili kako se to već kaže, i kad nije gledala, nalio malo vode u urnu, što je jedini lijek protiv nevraćanja pepela u lice. No, dok je on bio koncentriran na urnu, a kapetan na govor, tugujuća se krenula „prosuti“ prije svoga supruga. Zaustavili su je na rubu. Znam, znam, grijeh se smijati tuđoj nesreći.  Al i oni su nakon toga otišli na šank i naručili gin i tonik. I to više njih. Pa zašto se i ja ne bi malo nasmijao...

U idućem nastavku čitajte: Prolazak kroz Panamski kanal...

E da, i još jedna stvar... Šta gledaš, klikni na sliku za uvećanje ;)