Tako dobar da su ga nazvali dvaput

Samoa, samo tehnčki američka

Jedna vremenska zona i četiri dana jahanja od Honolulua i još se nismo makli od Amera. Tehnički rečeno. Naime, ima već neko vrijeme da su drmnuli dio samoanskih otoka i preimenovali ih u American Samoa. A zbog čega drugo nego biznisa. Srećom, Tutuila, jedan od tih otoka, u čiju smo Pago Pago luku pristali, uspješno se othrvao amerikanizaciji i očuvao autohtonost ovog jedinstvenog naroda. Ok, ok, pogledajte prvo na karti gdje je to uopće, pa onda nastavite čitati...

Osmijeh za dobar dan, dobro jutro i doviđenja

Znači, nema veze sa sokom Pago, niti mi ruke drhte, pa sam napisao dvaput. Štoviše, imam slovo N na tipkovnici pa ću napisati pravo ime otoka – Pango Pango.  Misionari koju su otkrili ovo mjesto prije par stotina godina nisu imali N u priboru za pisanje, pa je tako ostalo Pago Pago. U svakom slučaju, toliko ih je dojmio da su ga nazvali dvaput. S punim pravom.

Divovski osmijeh u suknjama, sukus je opisa ekipa u američkoj Samoi. Generacije Samoana su nevjerojatno veliki ljudi, možda i najveći na svijetu. Ne toliko u visinu, koliko u širinu. I nisu debeli, kada vam kažem, nego baš ogromne mrcine.  Tu dolazi ona priča o biznisu. Svako malo skaut nekog kluba iz NFL-a dođe na otok i pokupi par grdosija za potrebe obrane. Tako u redovima svakog boljeg kluba američkog nogometa već godinama gledamo samoanske zidove, pored kojih se teško prolazi. Otkad se sumo hrvanje proširilo van japanskih granica, sve ih je više i na tim pobjedničkim postoljima.

Pozdrav i osmijeh sa autobusne stanice

Nije Cinestar, al je ipak kino

Nisu im ni žene ništa manje. Jedan od razloga sigurno je i to što u Samoi tradicionalno kuhaju muškarci, a žene čuvaju djecu. Kažu da je to zato jer su žene radile male porcije, pa bi muževi ostali gladni, dok nisu poludili i preuzeli stvar u svoje ruke. Prije obilaska otoka, prošetao sam obližnjim gradom i administrativnim središtem, Fagatogom. Sjeo u birtiju gdje sam vidio najviše domaće ekipe i naručio pileće noodlese. Nikad u životu nisam dobio veću porciju. Najeo se ja, odnio cimeru na brod - kad sam se već morao vraćati po bateriju za fotić, koju sam brže bolje ujutro stavio puniti, jer sam kreten zaboravio to napraviti dan ranije – i još je ostalo kad sam se vratio popodne. A cimer je bivši ragbijaš, ima 130 kila i fakat može pojest. Onda vam je jasno kolika je to porcija.  Sve za 5 dolara.

Vailima piva s okusom džungle

Tegla za cvijeće, eko produkt

Jel zbog hrane i one naše „ljubav ide kroz želudac“ ili čega, ne znam, ali nikad nisam vidio toliko nasmiješenih ljudi. Od uha do uha, na svakom kutu. I još me pozdravljaju uredno. Brže bolje sam okrenuo fotić prema sebi i okinuo, misleći da mi cimer napisao neku pizdariju na čelu dok sam spavao.  Ali nije, oni su jednostavno takvi. Nemaju puno, ali im i ne treba puno za sreću. Većina se bavi lovom i preradom tune, uzgojem banana i šećerne trske, a i turizam je u razvoju. Imaju neku vrstu američkog državljanstva, što znači da mogu tamo ići kad god hoće, ali nemaju pravo glasati na izborima. „I ne želimo. Mi smo Samoanci, ne Amerikanci, to nam samo stoji u nazivu zemlje“, čuo sam kasnije od turističkog vodiča.

Suknje na sve strane

Osim što svi na licu nose osmijeh, svi nose i suknje. Muško i žensko, staro i mlado. Inače je nepristojno nositi bilo što iznad koljena, a i rijetko kad ćete vidjeti ženu otkrivenih ramena. Svi su odreda kršćani, veliki vjernici. Jednako tako, ako ih želite uvrijediti, kad sjednete negdje i pokažete im stopala, letite ekspresno s otoka. Uglavnom, muška suknja se zove ie faitaga i toliko mi se svidjela da sam jednu morao kupiti. Srećom, nisam ni ja mali, pa nisam imao problema s nalaženjem veličine.

Krntija, ali ide bez greške

Nakon onog divovskog obroka šokirao sam se autobusima. Prastare krntije, samo gledam kad će se raspati, al prkose vremenu i rade bez greške. Ulazim u jednu od njih kao turistički pratitelj grupe putnika na izletu pod nazivom Seoski život i odmah kresnem glavom o drveni strop .  Kako to već ide, turistička voditeljica nam po putu govori što sve možemo vidjeti s lijeve i desne strane, ali nas i uči nekoliko riječi samoanskog jezika i njihove običaje. Prije konačnog odredišta stali su kod Flower Pota iliti, jel, posude za cvijeće. Na vrhu stijene koja se izvija iz oceana na neku foru su narasle palme i stvarno izgleda kao da ih je neki div posadio u posudu prije nego su mu pale s balkona. 

Prijevod sa samoanskog na engleski

Kao veliki vjernici, Samoani su napravili spomenik i crkvu u čast misionaru koji je donio kršćanstvo na otok. Kako je to bio Britanac John Williams, nismo mogli samo tako proći pored tog svetišta. Ariel nam usput govori kako smo prvi britanski brod koji je ovdje pristao otkako je prije dvije godine otok pogodio tsunami. Rane još uvijek nisu zacijelile, oštećena je bila i ta crkva ispred nas, a i broj poginulih dosegnuo je troznamenkastu cifru. 

I na kraju otoka konačno selo u kojem nas, naravno, dočekuju sa velikim osmijehom. Svatko je krenuo istraživati svojim putem, ali svi smo imali jednaku čast vidjeti nešto što sam dosad gledao samo na televiziji. Bakica koja plete košare od bananinog lišća, dvije žene koje gule, pa peku sjemenke jedne od vrste kokosa, a od kojih se pravi napitak sličan kavi. Kasnije sam ga i probao šalicu, stvarno se ne razlikuje puno od kave. U jednom kutku su muškarci pripremali klopu. Vatra od suhe trske, na koju kasnije stave posebno kamenje, koje ima ulogu ugljena. Kad se zagrije, očiste ga od pepela i direktno na njih stave hranu. Tuna, piletina, banane, nešto što oni zovu špinat, al nema veze s našim, ni po izgledu, a ni okusu (ovaj mi je puuuuno bolji), sve se to posloži jedno pored drugog i poklopi bananinim lišćem, čime se dobiva efekt peke. 

Smijem se i pletem košare!

Mi kuhamo, žene nek čuvaju djecu

Sat, dva kasnije, lišće se miče i kreće gozba. Kako su nas očekivali, tako su i krenuli ranije s pripremom, pa je uslijedila degustacija. Teško mi je izdvojiti što mi se posebno svidjelo. Možda tuna, najsvježija koju sam ikad probao, što se odmah vidi i po boji, ali naročito okusu. Ubace i komadiće kokosa, koji omekšaju pod bananinim lišćem i u kombinaciji s tunom naprave nevjerojatno ukusnu kašastu smjesu. Bananino lišće je svugdje prisutno, pa tako služi i kao tanjur. Za desert tropsko voće, papaja, mango i štapići šećerne trske. „Nemoj slučajno to progutat, bit će ti loše, samo zvači, izvuci sokove i baci“, upozorava me simpatični klinac iz sela.

Nescafe na samoanski način

Seoska princeza i naš vodič

E, kad su napojili, krenuo je ples.  Prvo su dečki odradili dvije točke, a onda najavili seosku princezu i pozvali  par dobrovoljaca da im se pridruže.  Muzika krene, princeza dolazi u pratnji dvoje muškaraca i počinje ples. Pogledam malo bolje i skužim da je princeza ustvari Ariel, naša turistička voditeljica! Naravno,  kasnije su na povratku u autobusu svi imali samo jedno pitanje. Ispričala nam je da se svake godine bira seoska princeza, koja onda ima cijeli niz dužnosti, a na nju je došao red ove godine.  Pa onda netko kaže da je multitasking produkt modernog društva.  Negdje na pola puta do broda više nije imala što pričati, pa nam je počela pjevati tradicionalne samoanske pjesme. Svi smo samo zinuli i buljili u nju, dok nas nije trgnula riječima: „Stigli smo! Hvala što se nas posjetili, nadam se da ćete doći opet.“ Znaš šta Ariel, baš bih i mogao...

Teško se bilo oprostiti od ovih neiskvarenih ljudi, čiste duše i otvorenog srca

Kako se toliko toga dogodilo u prilično kratko vrijeme, dojmovi su me sustigli tek povratkom na brod. Došlo mi je izletim van, još jednom im mahnem, još jednom se osmjehnem, još jednom, još jednom...

Ne bi imao ništa protiv da ovdje počivam u miru

Seoski plesači ukazali su mi čast i pozirali sa mnom. A ovaj mali s lijeve strane će biti zvijezda, to je sigurno...