„Ne bojte se, nedjeljom ne jedemo ljude“

Progutati cijeli jedan dan do prije neki dan bilo mi je jednako teško zamislivo kao progutati čovjeka.  Ovo drugo, naravno, nisam probao, al sam se rukovao s ljudima čiji su i ne tako davni potomci za doručak papali suženi ljudski jezik, za ručak pečeni ljudski but, a za večeru brudet od ljudskog srca i mozga. Da, da, upravo se na Fijiju najduže zadržao kanibalizam...

Nedjeljne proslave u svakom selu

I koliko bili nasmiješeni, koliko god simpatično izgledali u suknjama, koje i ovdje muški nose, a zovu ih sulu vakataga, koliko god očaravajuće egzotike nudi Fiji, ipak mi nije bilo svejedno. Čak se nisam ni previše smijao kad se jedan od njih našalio rekavši: „Ne bojte se, nedjeljom idemo u crkvu, nedjeljom ne jedemo  ljude.“ Ma odjebi s takvom zajebancijom, meni je stalo do mog srca, mozga i jezika, hvala na pitanju. I dosta sad o tome, majke ti...

Uistinu, kad maknem to ustranu, i činjenicu da se gen rasta utopio negdje između Samoe i Fijija, ova dva naroda i nisu toliko različita. Osim suknji  i cvijet iza uha normalna je pojava. I ovdje ih cure nose prilikom nekih svečanosti, nikako ne svakog dana.  Pravilo je isto i jednostavno ga je zapamtiti – ako je na lijevoj strani, „she is looking“, ako je na desnoj strani, „she is cooking“.  Pokazivanje  stopala također je izraz nepoštovanja. Na Fijiju imaju i jedan bonus. „Ako nekog slučajno potapšaš po glavi,  nema ti spasa – okrenut će te na ražnju“, govori mi jedan od lokalaca. Eto njega, opet s kanibalizmom...

Prekrasna HidnuTemple za velik broj Indijaca,
čiji su pretke Britanci dofurali da im beru pamuk

Port Denarau luka u koju smo pristali nije ništa posebno. Uzbudljiviji je bio put do luke tenderom. Ovom prilikom tender ne znači nikakav natječaj, a ne znači niti ništa nježno, brižljivo. Tender je mali brodić kojim se putnici prevoze na obalu kad njegova veća kopija ne može pristati. Koliko je bilo plitko najbolje smo osjetili na svojoj koži kada je Filipinac ostavio pola tendera na vrhu koraljnog grebena koji nam se isprječio na putu. Jadan Filipinac, sunce mu je lupalo u glavu, nije znao put, stalno je buljio u sondu i kartu ispred sebe, unatoč svemu se zajebao, a sada za nagradu još mora trpiti gnjusne primjedbe putnika.

Fiji Bitter piva s pogledom na Sleeping Giant

Uglavnom, kako u luci nije bilo ništa zanimljivo, uskočio sam u autobus i pravac Sleeping Giant. Div koji spava ustvari je brdo čiji vrh podjeća na odbjeglog Samoanca koji je doplivao do Fijija, pa onda od umora zaspao. I više se nikad nije probudio. Pokušali su mi objasniti gdje su oči, trbuh i noge, ali nisam baš prepoznao te oblike na vrhovima inače prekrasnog brda.  A prije njega sam pasao oči na poljima šečerne trske, od kojih živi većina otoka  i jednako brojnim poljima tapioke, manga, papaje i svakojakih drugih tropskih grickalica.

Ratnički ples uz sok od manga

Prije odlaska u džunglu, koja me više zanima od beskrajnih pješčanih plaža, uz sok od manga gledam polinezijski show. Cure i dečki naizmjenično plešu tradicionalne plesove, a za kraj demonstriraju posebne vještine.  Tri Fijijanke su toliko mrdale bokovima da mi se zavrtilio u glavi, a onda su dečki stavili povez oko očiju i izvodili takve akrobacije s mačetom da je bilo teško gledati. Svaka čast!

Prava poslastica je bila šetnja kroz džunglu. Istina, po označenom putu, nikako ne preporučuju lutati okolo. I nisam. Nikad ne znaš kad će netko iskočiti, oteti me i pojesti. Sa mnom bi imali pravu gozbu. Uglavnom, izvana džungla izgleda nimalo dobrodošlo. Ali sve se mijenja kad uđem unutra. Lepeza jarkih boja, biljke svih oblika, čiji listovi i latice kao da poziraju sunčevim zrakama, leptiri na sve strane. Jedino me silna sparina tjera van, mokar sam i prije nego sam pošteno zakoračio u ovaj magičan svijet.

Svjetski crv u džungli

I maše on tom mačetom,
a ja samo čekam da si ruku odreže

Na putu nazad stajem u Nadi, najveće mjesto na otoku. Pribor kojim su se služili kanibali nudi se na svakom kutu, izrađen je od čvrstog drveta, najčvršćeg na otoku, zaboravio sam mu imena.  Vilica posebno dizajnirana za lakše vađenje mozga i srca, razne mljevilice i štapovi za smirivanje žrtve ako se slučajno počne koprcat u krivom trenutku. Pogled mi je pao na tradicionalnu kanibalsku masku, korištenu u ritualima prije papice. Nakon cjenkanja dobio sam je za kikiriki. Malo me više koštao palica popularnog naziva – vratolomac. Sliči na hokejašku palicu, ali na kraju rascvjetanu. E, u taj procvjet stavili bi ljudski vrat i naglo trznuli. Pomislim na neke od putnika i odmah se primim džepa...

Trostruki razlog da ti se zavrti u glavi

Šoping sam nastavio pri povratku u luku. Prije svega moram reći da sam imao dojam o Fijiju kao o skupom otoku. Ne samo jer je otok, pa sve ekstra je odnekud moralo doći brodom, već i zbog nekog ekskluzivnog dojma kojeg sam imao o ovom otoku. Ali, kako ispada, najskuplji je dolazak ovdje. Ako vam kažem da mjesečni najam dvosobnog stana, jer manje nema, košta 150 dolara, onda vam je sve jasno. Jasno, postoje naselja za ultra bogataše, izgrađena uz more i u neposrednoj blizini golf terena, ali to je samo manji dio otoka. A pristup tamo je ionako „strogo zabranjen“. Ko ih jebe, ne želim ni gledati te umjetne oaze pored toliko prekrasne prirode.

Pa ne bi išao tamo ni da mi plate

Uglavnom, u luci ispod štanda dilaju najnovije filmove, pa sam tako između ostalog za bagatelu dobio odličnu kopiju filma 127 sati i True Grit.  Preporučam pogledati. Prigodna šminkerska košulja, magnet za frižider, par suvenira za bližnje, Fiji Bitter piva, domaća klopa i nazad na brod. Nema šta, lijep je Fiji, al šta mogu kad mi se cijelo vrijeme čini da osjećam miris prženog ljudskog mesa u zraku. Vozi miško dalje...

Tamo gore negdje spava div. Tko ga prepozna, nek mi javi...