Pomno smo pratili vijesti iz Australije još od početka putovanja, poplave su uništile farmu gospođe Lene iz Queenslanda, koja putuje s nama, kuću gospođe Nadine nedaleko Brisbanea, naše slijedeće stanice nakon Sydneya. Osobno nisam mogao zamisliti površinu zahvaćenu poplavom, pa su mi slikovito objasnili: „To ti je kao da je sedam Njemačka pod vodom“. Tek mi je onda vilica pala do poda. Sedam Njemačka! Ili Njemački. Kako god, mnogo kume, mnogo, rekao bi Mongolac , maser na brodu, rođen u Beogradu. Uglavnom, u jednom trenutku je čak došlo u pitanje naše pristajanje u Brisbaneu, ali na kraju smo se šokirali kad smo stigli...
 |
| A ono, Brisbane k'o Brisbane |
Tragovi poplave su, naime, vidljivi tek na nekim zgradama, i to u vidu linije na zidu do koje je došla voda. Visoko kume, visoko. Opet, danas nema više ni kapljice. Tek nekoliko trgovina i birtija u gradu još nije otvoreno, većina grada funkcionira kao da se nikad ništa nije dogodilo. Ali, ruku na sisu, pardon, dušu, Brisbane i nije ništa posebno, nisam se previše ni zadržao, već brže bolje krenuo na autobus i pravac Lone Pine Sanctuary.
 |
| Ajooooooj... |
Kako piše na ulazu, Lone Pine je prvo i najveće utočište koala na svijetu. Ujedno i jedno od rijetkih mjesta gdje će vam dozvoliti da se igrate s njima i, naravno, odnesete uspomenu u obliku slike. Pretpostavljao sam da ću se raznježiti kad ih vidim, al baš toliko... Užas jedan, par minuta s tim lijenčinama i cijeli dan sam gugutao da su me svi čudno gledali. I nikako prestat. Prvo mi se teško bilo odvojit od tog smrdljivog stvorenja oštrih kandži. Kad me zagrlio, kao da sam se spojio na dovod ženskih hormona, pa sam ostatak dana okolo hodao kao nadrogiran. Trudio sam se kasnije nešto smisleno reći, ali iz mene je samo izlazilo: „Guguuu, guu, guuuu“. Katastrofa, nikad više blizu koali.
 |
| Sami procijenite jel ovo prava ili preparirana koala |
Kad spavaju izgledaju ko preparirane životinje, da ne kažem mrtve životinje. Dakle, ni mrdac ne možeš vidjet, ni prdac ne možeš čuti, koliko god se trudio. Očekujem barem neku aktivnost u području trbuha, pa moraju disat, sunce mu. Ma kakvi. A kad se probude, nema otvaranja očiju, već napamet zna gdje je onih par listova eukaliptusa što zvače po cijele dane. I tek nakon dva tri zalogaja lijeno digne kapke. Snimi šta ima okolo i nazad na spavanac. A ja mislio da je fjaka izmišljena u Dalmaciji. Ma mogu se oni svi sakrit pred koalama.
Uglavnom, ima ih ovdje oko 200-tinjak, podijeljenih u razne skupine. Novorođenač na jednom kraju, starački dom na drugom kraju, a ovi što se vole, pa bi radili male koale, negdje u sredini. Baš me zanima kako to izgleda. I jel to uopće moguće uz ovoliku dozu lijenosti. Možda frajer greškom umjesto eukaliptusa pojede neke gljive ludare, pa u transu napravi par koala, a ujutro se ničeg ne sjeća.
 |
| Samo koale ovako mogu spavat |
Bježim od njih, jer ima ovdje i drugih životinja koje im prave društvo. Uputili su me ljubazno u dio utočišta gdje upravo počinje ovčji show. Aj da i to vidim. Kad tamo Mrki naganja ovce po dvorištu. I to vrlo stručno, moram reći. Pastir samo sjedi i naređuje Mrkom, a ovaj odrađuje većinu posla. Na kraju sam uživo gledao kako nastaje onaj moj pokrivač i jastuk od merino vune. Dolly se zavalila između nogu njenog frizera, niti mekeće, niti se previše koprca, valjda joj je drago što barem neko vrijeme neće osjećati posljedice australskog ljeta, a i nabacit će lijepu boju, pa će ostale ovčice biti ljubomorne. Ts jebote, sad sam siguran da ću se odmah javit onom frajeru sa 500 ovaca u šibenskom zaleđu, što nikako ne može naći pastira da pomogne njemu i njegovoj ženi. Navodno nudi hranu, smještaj i soma eura mjesečno. E pa, ako je vas sram, samo dajte, to je posao za mene! Majo, ideš ti sa mnom, jel da, jel da ideš?
 |
| Aj sad sve desno, sunce vam balavo |
 |
| 3 dolara po ošišanoj ovci |
Čekao sam još malo, dok mi nisu rekli da vuk neće doći i pojesti Dolly, a onda krenuo dalje. Dođem ispred natpisa koji mi govori da je ispred utočište za klokane. Ljubazni djelatnik utočišta mi pruža desnicu i ja pristojno uzvratim, misleći da ćemo se rukovati. Kad ono, uvali mi frajer šaku zečjih govana. Refleksno otvorim šaku, nije ni palo na pod, a meni je već izletilo: „Koja ti je...“ Smije se on, objašnjava mi da je to hrana za klokane, pa mi nudi drugu porciju. Samo se ti smij, mislim u sebi, meni su to još uvijek zečja govna, al aj dobro, ako je za klokane, uzet ću, pa kud puklo.
 |
| Al obožavaju ta zečja govna, pa to je čudo... |
Šetam dalje, očekujući neku ogradu i vrata kroz koja moram proći da dođem do klokana. Kad ono, ni ograde, ni vrata, već eto ti njega, doskakutao do mene. Ma ljudi moji, jeli to moguće!? Mislio sam da im se neću približi na 10 metara, a već će se prepasti ove glavetine moje ćelave. Kakva zabluda! Očito ih je život u utočištu učinio pitomima. I ne budi lijen, čučnem i krenem ga hraniti. Taman smo krenuli pričati, šta ima, ovo, ono, kad meni opet jezik utrne i krenem po starom: „Guguuu, guu, guu, gugu“. E jebiga, a mislio sam da me prošlo.
 |
| A viiidi gaaa... |
Skupila se ubrzo ekipa, pa se krenuli hvaliti tko može više skočiti i koji ima veću zapreminu tobolca. Kako ih nisam mogao zagrliti, barem ne kao koale, krenuo i ja skakutati oko njih i valjati se po travi, Japanci slikaju ko ludi i hihoću se k'o... a Japanci, nego tko drugo. Nudim im ono malo govana zečjih što mi je ostalo, al neće ni čut, samo okreću glavom ustranu. Papčine teške, čudi me da nemaju one bijele kirurške maske preko usta.
 |
| Ma tko kaže da je noj veći od mene!? |
I emua sam vidio, drugu najvišu ptičurina na svijetu, odmah poslije noja. S papcima i noktima na kraju tih nožurina pravi je dokaz da su dinosauri nekad hodali ovim planetom. Pa par krokodila, pitona, oposuma, šišmiša... Već prema izlazu naletim na tasmanijsku neman. Možda bolje da nisam, možda bolje da sam je zamišljao kao i većina nas, kao onu ludu neman iz crtića što se vrti i rastura sve oko sebe. Tasmanijska neman je, ako mene pitate, neka mješavina mravojeda i dabra, s glavom medvjedića i dušom vjeverice. Koliko god ga provocirao, ništa od vrtnje i rasturanja. Tek je jednom zinuo i ispustio neki zvuk, meni nalik siktanju. Uglavnom, to definitivno nije bila goropadna rika koju sam očekivao. Ako ništa drugo, barem sam nakratko prestao gugutati. Sve dok se nisam vratio na brod, gdje su me moji mili putnici prvo pitali gdje sam bio, šta sam radio. „Guguuu, guu, guuuu...“
 |
| Tasmanijska maza, nikako neman |
0 Komentari:
Post a Comment