Guuguu, gugu, guuuu iliti jel kod vas bila poplava?

Pomno smo pratili vijesti iz Australije još od početka putovanja, poplave su uništile farmu gospođe Lene iz Queenslanda, koja putuje s nama, kuću gospođe Nadine nedaleko Brisbanea, naše slijedeće stanice nakon Sydneya. Osobno nisam mogao zamisliti površinu zahvaćenu poplavom, pa su mi slikovito objasnili: „To ti je kao da je sedam Njemačka pod vodom“. Tek mi je onda vilica pala do poda. Sedam Njemačka! Ili Njemački. Kako god, mnogo kume, mnogo, rekao bi Mongolac , maser na brodu, rođen u Beogradu. Uglavnom, u jednom trenutku je čak došlo u pitanje naše pristajanje u Brisbaneu, ali na kraju smo se šokirali kad smo stigli...

A ono, Brisbane k'o Brisbane

 Tragovi poplave su, naime, vidljivi tek na nekim zgradama, i to u vidu linije na zidu do koje je došla voda. Visoko kume, visoko. Opet, danas nema više ni kapljice. Tek nekoliko trgovina i birtija u gradu još nije otvoreno, većina grada funkcionira kao da se nikad ništa nije dogodilo.  Ali, ruku na sisu, pardon, dušu, Brisbane i nije ništa posebno, nisam se previše ni zadržao, već brže bolje krenuo na autobus i pravac Lone Pine Sanctuary.

Ajooooooj...

Kako piše na ulazu, Lone Pine je prvo i najveće utočište koala na svijetu. Ujedno i jedno od rijetkih mjesta gdje će vam dozvoliti da se igrate s njima i, naravno, odnesete uspomenu  u obliku slike. Pretpostavljao sam da ću se raznježiti kad ih vidim, al baš toliko... Užas jedan, par minuta s tim lijenčinama i cijeli dan sam gugutao da su me svi čudno gledali. I nikako prestat. Prvo mi se teško bilo odvojit od tog smrdljivog stvorenja oštrih kandži. Kad me zagrlio, kao da sam se spojio na dovod ženskih hormona, pa sam ostatak dana okolo hodao kao nadrogiran. Trudio sam se kasnije nešto smisleno reći, ali iz mene je samo izlazilo: „Guguuu, guu, guuuu“. Katastrofa, nikad više blizu koali.

Sami procijenite jel ovo prava ili preparirana koala

Kad spavaju izgledaju ko preparirane životinje, da ne kažem mrtve životinje. Dakle, ni mrdac ne možeš vidjet, ni prdac ne možeš čuti, koliko god se trudio. Očekujem barem neku aktivnost u području trbuha, pa moraju disat, sunce mu. Ma kakvi. A kad se probude, nema otvaranja očiju, već napamet zna gdje je onih par listova eukaliptusa što zvače po cijele dane. I tek nakon dva tri zalogaja lijeno digne kapke. Snimi šta ima okolo i nazad na spavanac. A ja mislio da je fjaka izmišljena u Dalmaciji. Ma mogu se oni svi sakrit pred koalama.

Uglavnom, ima ih ovdje oko 200-tinjak, podijeljenih u razne skupine. Novorođenač na jednom kraju, starački dom na drugom kraju, a ovi što se vole, pa bi radili male koale, negdje u sredini. Baš me zanima kako to izgleda. I jel to uopće moguće uz ovoliku dozu lijenosti. Možda frajer greškom umjesto eukaliptusa pojede neke gljive ludare, pa u transu napravi par koala, a ujutro se ničeg ne sjeća.

Samo koale ovako mogu spavat

 Bježim od njih, jer ima ovdje i drugih životinja koje im prave društvo. Uputili su me ljubazno u dio utočišta gdje upravo počinje ovčji show. Aj da i to vidim. Kad tamo Mrki naganja ovce po dvorištu. I to vrlo stručno, moram reći. Pastir samo sjedi i naređuje Mrkom, a ovaj odrađuje većinu posla. Na kraju sam uživo gledao kako nastaje onaj moj pokrivač i jastuk od merino vune. Dolly se zavalila između nogu njenog frizera, niti mekeće, niti se previše koprca, valjda joj je drago što barem neko vrijeme neće osjećati posljedice australskog ljeta, a i nabacit će lijepu boju, pa će ostale ovčice biti ljubomorne.  Ts jebote, sad sam siguran da ću se odmah javit onom frajeru sa 500 ovaca u šibenskom zaleđu, što nikako ne može naći pastira da pomogne njemu i njegovoj ženi. Navodno nudi hranu, smještaj i soma eura mjesečno. E pa, ako je vas sram, samo dajte, to je posao za mene! Majo, ideš ti sa mnom, jel da, jel da ideš?

Aj sad sve desno, sunce vam balavo

3 dolara po ošišanoj ovci

Čekao sam još malo, dok mi nisu rekli da vuk neće doći i pojesti Dolly, a onda krenuo dalje.  Dođem ispred natpisa koji mi govori da je ispred utočište za klokane. Ljubazni djelatnik utočišta mi pruža desnicu i ja pristojno uzvratim, misleći da ćemo se rukovati.  Kad ono, uvali mi frajer šaku zečjih govana.  Refleksno otvorim šaku, nije ni palo na pod, a meni je već izletilo: „Koja ti je...“ Smije se on, objašnjava mi da je to hrana za klokane, pa mi nudi drugu porciju. Samo se ti smij, mislim u sebi, meni su to još uvijek zečja govna, al aj dobro, ako je za klokane, uzet ću, pa kud puklo.

Al obožavaju ta zečja govna, pa to je čudo...

Šetam dalje, očekujući neku ogradu i vrata kroz koja moram proći da dođem do klokana. Kad ono, ni ograde, ni vrata, već eto ti njega, doskakutao do mene. Ma ljudi moji, jeli to moguće!? Mislio sam da im se neću približi na 10 metara, a već će se prepasti ove glavetine moje ćelave. Kakva zabluda! Očito ih je život u utočištu učinio pitomima. I ne budi lijen, čučnem i krenem ga hraniti. Taman smo krenuli pričati, šta ima, ovo, ono, kad meni opet jezik utrne i krenem po starom: „Guguuu, guu, guu, gugu“. E jebiga, a mislio sam da me prošlo.

A viiidi gaaa...

Skupila se ubrzo ekipa, pa se krenuli hvaliti tko može više skočiti i koji ima veću zapreminu tobolca. Kako ih nisam mogao zagrliti, barem ne kao koale, krenuo i ja skakutati oko njih i valjati se po travi, Japanci slikaju ko ludi i hihoću se k'o... a Japanci, nego tko drugo.  Nudim im ono malo govana zečjih što mi je ostalo, al neće ni čut, samo okreću glavom ustranu. Papčine teške, čudi me da nemaju one bijele kirurške maske preko usta.

Ma tko kaže da je noj veći od mene!?

I emua sam vidio, drugu najvišu ptičurina na svijetu, odmah poslije noja.  S papcima i noktima na kraju tih nožurina pravi je dokaz da su dinosauri nekad hodali ovim planetom.  Pa par krokodila, pitona, oposuma, šišmiša... Već prema izlazu naletim na tasmanijsku neman. Možda bolje da nisam, možda bolje da sam je zamišljao kao i većina nas, kao onu ludu neman iz crtića što se vrti i rastura sve oko sebe. Tasmanijska neman je, ako mene pitate, neka mješavina mravojeda i dabra, s glavom medvjedića i dušom vjeverice. Koliko god ga provocirao, ništa od vrtnje i rasturanja. Tek je jednom zinuo i ispustio neki zvuk, meni nalik siktanju. Uglavnom, to definitivno nije bila goropadna rika koju sam očekivao.  Ako ništa drugo, barem sam nakratko prestao gugutati. Sve dok se nisam vratio na brod, gdje su me moji mili putnici prvo pitali gdje sam bio, šta sam radio. „Guguuu, guu, guuuu...“

Tasmanijska maza, nikako neman

Down Under je ustvari Up Above

Sve mi se čini da je Australija dobila nadimak Down Under zbog ljubomore nekog Britanca, koji je to provalio nakon tko zna koliko pive, ekipi se svidjelo, pa je tako i ostalo. Neće si nikad oprostiti što su ovdje doveli kriminalce, nepoželjne na Otoku, a ovi su onda ovdje organizirali raj na zemlji. Sad su čak bolji od Otočana i u kriketu, što Britance posebno boli. Dolje Ispod bi se prema viđenom u Sydneyu, Brisbaneu i okolici ovih gradova te Grand Barrier Reefu trebao zvati Gore Iznad iliti Up Above ili tako nešto.

Sydney u pola šest ujutro

Prva luka na putovanju oko svijeta u kojoj smo ostali dva dana australska je prijestolnica Sydney. Znam, glavni grad je Canberra, ali samo u političkom, administrativnom, birokratskom i svom tom političkom smislu. Ujedno je to i prva luka u kojoj je pljuštilo prvog dana, ali onako kako treba, bez milosti, s kratkih predahom, tek toliko da se ponadam u sunčani ostatak dana. I u toj i takvoj pauzi sam brže bolje uhvatio autobus i našao se s drugim frendom kojeg sam upoznao na brodovima. Emil je radio na NCL Jewelu u teretani. Šveđanin koji je hodao s Hrvaticom nekad davno zna reći i napisati „Hajde!“ i „Jebač!“. Valjda mu se cura tako obraćala u onim trenucima. Uglavnom, pobjegao je s brodova doma, pa došao Up Above. Planirao je ostati kod frenda dok u Švedskoj ne prođe zima i sve one polarne noći, ali eto baš prije neki dan je sredio posao, pa će ostati još neko vrijeme.  Njegov cimer Vinnie, Australac po nacionalnosti, Talijan podrijetlom, potvrdno je odgovorio na moj prijedlog da odemo do Blue Mountainsa, nekih 100-tinjak kilometara od Sydneya. "Subota je, u protivnom bi ionako sjedio doma i čmrljio", kaže Vinnie dok pali auto. Svaka čast.

Sve što sam vidio od Blue Mountainsa

Ako zguglate Blue Mountains,  shvatit ćete kakav je to raj. Uskočili mi tako u Toyota Cruiser, benzin plaća Cola Cola, jer Vinie radi tamo, i pičimo prema Plavim Planinama. I taman što smo krenuli, nebo se opet otvorilo. Kako smo se približavali planinama, tako je sve jače padalo. Nije bilo druge, nego u najbliži gradić, Katoombu, u prvi pub na hamburger, pomfrit i pivu. I udri u priču o ovom i onom, čekajući da kiša stane.  Naravno da su mi prvo solili ranu pričom o tome da kiša nije padala mjesec dana. Pas mater.

Polugaleb, polusvraka, ne znam ni sam,
al ih ima ko pljeve

Pa si ti misli...

Prošlo je par rundi, popodne se približavalo večeri, a kiša nije prestajala. Naprotiv, ovdje kad pada, onda stvarno pada. Nije čudo da imaju toliko rain forresta ili već kako se to kaže na naškom. Sve što sam vidio od Blue Mountainsa su Three Sisters stijene, i to na slici magneta za frižider, kojeg sam kupio na povratku u Sydney.  Jebiga, bolje išta, nego ništa. Osim toga sam naučio da nije krigla, ni pint, nego scooner, i da nije pola litre, nego 475 ml, i da nije Žuja ni Velebitsko, nego XXXX, ili Pure Blonde, koje mi se najviše svidio, ili Carlton, ili Toohey's, ili da Australci vole pivo više nego naša crkva neradnu nedjelju.

Botanički vrt. Mukte.

Kako to već biva, vratili se mi u Sydney, a kad ono stalo padat. Pas mater. S druge strane, još bolje, bar možemo u provod. Tuširanje, presvlačenje, provjera jel sve u redu s mojom internetskom butigom i drugo izletavanje s broda u istom danu. Ovoga puta u noćno razgledavanje Sydneya. Jedan pub, drugi pub, jedan klub, drugi klub, na kraju u Star City, najveći casino kojeg sam ikad vidio. A u njemu sve što ti srce poželi. Između ostalog i velika dvorana, s jedne strane šank, na kojem plešu hostese, na drugom kraju šank, na kojem se nudi klopa, a u sredini ogromni ekran i uživo prijenos tekme. Manchester United protiv Manchester Cityja.

"Prilagodi brzinu, kamenje pada kad se najmanje nadaš", kaže ovaj znak

Ispred ekrana ekipa u dresovima maše s listićima iz kladionice iza njih i druka. Atmosfera približna onoj na stadionu. Tek sad shvatim da smo na drugom kraju svijeta i da je na Old Traffordu tri popodne, a ovdje 12 sati više.  Australci se obožavaju kladiti, možda su luđi i od ludih Hrvata, jer imaju više opcija. Od pasa, konja, rugbyja, cricketa, nogometa, ma svega, samo da se kladit. Lutrije neću ni spominjati, listiće kupuju kao i Španjolci, onako usput, na blagajni u dućanu, dok plaćaju račun za špeceraj, na ulici dok idu na posao, u busu dok idu s posla...

Darling Harbour, dom Srat Citya, fensi restorana i birtija

Oprostio sam se od Emila i Vinniea na vrijeme da se mogu normalno probuditi ujutro i krenuti na Sydney Grand Tour, ovog puta u mojoj režiji, naravno na biciklu. Nisam ni uspio do kraja poželjeti lijep, sunčan dan, a već sam hrkao glasnije od cimera. Kako je polovična bila moja želja, tako se i nebo ponašalo slijedeći dan.  Red kiše, red sunca, i sve tako ukrug. Al nisam se dao smesti, utvrdio sam planove na karti s dečima iz Bonza Bikesa, gdje sam iznajmio bicikl, pa put pod gume. 

I brod lijevo, i Opera House, i Harbour Bridge. Još sam da sam ruksak skinuo...

Prva stanica – Sydney Opera House. Sedam minuta od mjesta gdje sam iznajmio bicikl, četiri minute od mjesta gdje smo  parkirali našu malu barku. Nakon što sam nekoliko puta doživio pristajanje na Pier 88, na sredini Manhattana, 10 minuta od Times Squarea, ovo je drugi najbolji parking ikad. I to nije samo moje mišljenje. Odmah iza Arcadije je slavni Harbour Bridge, a s druge strane Commercial Queya je još slavnija Sydney Opera House.  Cijena? Sitnica. 52.000 baksa. Po danu. Što je još uvijek upola manje nego se plaća vez na Manhattanu. Vjerujte, nema recesije u ovoj industriji.

Ovako se dobiva popust u Bonza Bikes

Brod ispod balkona, 10 minuta od centra.
Teško im je...

Osim što divno izgleda ujutro, kada prve sunčane zrake padaju na opernu kuću, kao što je to bilo kad smo uplovljavali u pola šest, izbliza i nije toliko impresivna. Opalio sam par fotki i bježim dalje. U nastavku je botanički vrt, ustvari javni park, ulaz se ne plaća. Sve moguće i nemoguće biljke i drveća snimam dok guram bicikl, jer kao pravi Balkanac poštujem pravila i znakove na kojima piše – 500 baksa kazne za svakog koga vidimo na biciklu.

S druge strane botaničkog vrta je Mrs  Macquaries Chair iliti stolica žene negdašnjeg premijera. Nije mi jasno zašto nisu smislili neko uljudnije ime, ali prestajem razbijati glavu po tom pitanju čim vidim pogled s vrha tog sitnog polutoka. Upravo pravo mjesto da staviš stolicu ili uglaviš neku klupu i ne mrdaš. Slika će reći više od tisuću riječi, a ja odoh dalje...

Mnogo dobra pita...

Tiger pita umjesto biftek ficleka u sydneyskom Pingvinu pa okolo, naokolo do Darlinghurst Roada i Oxford Streeta, gradskih centara noćnih života, što se itekako vidi i po danu.  Jedan park za drugim, jedna avenija za drugom, jedan kvart za drugim. Dok ne pada kiša, bicikliram, kad pada, sakrijem se u prvi park, pod drvo, na klupu, pa brbljam s usputnim prolaznicima. Jasno mi je da ne mogu sve obići u jednom danu, jer Sydney je toliko razvučen na sve strane, pa je to jednostavno nemoguće. Osim u centru, gdje su poslovni neboderi poredani jedan do drugoga, sve ostalo su kuće, dvokatnice ili trokatnice. Nema ovdje zgrada, nema ovdje četiri ili pet katova, a kamoli pandana zagrebačkoj Mamutici ili Raketama. Nema šanse, sve kuća do kuće.

"A ružnog li vrimena jebate", kaže jedan galeb drugome

Hvatam koliko, toliko vedri period i pedaliram preko Harbour Bridgea na drugu stranu, prvo do parka iznad kojeg su kuće u kojima, kako mi kažu, žive sadašnji australski premijer i nitko drugi već faking Russel Crowe. Stvarno im je teško u životu. Pa neki ulični sajam sa second hand robom i štandovima s klopom, pa luna park, ali u neko retro stilu, pa još jedan park, i sve to uz obalu. Gledam na sat, vraćam se nazad preko mosta. Rekli mi da nađem Paddy's Market, u sklopu Chinatowna, ako hoću jeftiju i dobru azijsku klopu i oriđiđi povoljne suvenire. Nije mi trebalo dvaput reći.

E, ova fotka ide na natječaj. Mostovi Svijeta na www.croatiantraveller.net. Ček it out...

S kartom ispred sebe i par pitanja po putu, eto me u Chinatownu. Cjenkanje s aboriđinima oko digeridooa i bumeranga me izmorilo do kraja, jedva sam se dovukao do Asian Food courta, Chi Min Ling Fing ili tako nešto se zove. Sline mi cure, a ni ušao nisam, noodles na sto načina, dim sum lijevo, tepanayki chicken desno, pho ispred mene, pa ti uzmi samo jednu porciju. Srećom pa je bicikliranje otvorilo puno prostora u mom želucu. Njam, njam.

Škaroruki Bosanac, Glavonja i karikatura u minuti

I izađem ja tako pun do grla, odlučan krenuti prema brodu, jer već je pao mrak, kad ugledam debeljucu kako sjedi ispred reklame „I cut your profile in 1 minute“. Bijelac usred kineske četvrti, točno ispod kineskih vrata. Ma moram to vidjet, cijena sitnica, 2 dolara. Nakon što je naredio da se okrenem, krene škarama, dakle škarama, rezati moju karikaturu i upita: „Where are you from?“.  A vidi me glavatog, otkud bi bio nego iz Lijepe naše zajebane, korumpirane, mislim u sebi, ali odgovorim kratko: „Kroejša“. „Pa đe si zemo, odmah si mi bio sumnjiv!“, vikne on na tečnom bosanskom. 

Reklama za australski radio 101

Prije nego sam rek'o burek, eto ti nas na pivi, priča meni Nebojša da je već 14 godina u Sydneyju, prije je crtao portrete, pa se prebacio na ovu izradu karikatura škarama kad su ga Kinezi počeli zajebavat. Pobjegao s obitelji od rata iz Banja Luke i sad ovdje zarađuje za kruh. „Al znaš, ja sam ti troprstić“, kaže on meni. „Jesi klao?“, pitam. „Ma jesi lud“. „Jesi ubijao?“.“Jok, zemo, nikad“. „Jebe mi se onda jesi troprstić ili stoprstić“.  „Ne diraju ti mene Kinezi. Ima ludih, ko i svugdje, al znam ja s njima, pa me puštaju da operiram tu oko njihovih vrata, na ulazu u kinesku četvrt, nego reci ti meni, šta ima kod nas?“, jedva me dočekao pitati kad smo rasčistili nacionalna pitanja. „A šta ima, sve po starom, nemaju ljudi za kruh, al neće raja na ulice, pa neće“,  odgovaram i pitam odmah dalje, jer mi se ne da o tome. Mogao bi on tako do jutra, al nemam ja toliko vremena, pa se pozdravljamo, i odlazim prema mojoj Arcadiji. Vrijeme je bilo za krenut dalje prema Brisbaneu. A imao bih još štošta za reći. Umjesto toga, još jedna fotka prije odlaska, bye, bye Sydney...

A jesmo se parkirali, pa to je čudo...

Kia ora, zemljo dugog bijelog oblaka

  

Malo je mjesta na ovoj planeti koja me već neko vrijeme „zovu“ na ovaj ili onaj način. Teško mi je to objasniti drugačije, al kad god pomislim na njih, obuzme me silna želja spakirati se i jednostavno otići tamo, bez nekog izričitog plana, pouzdajući se u snalažljivost. Jedno od tih mjesta je i Novi  Zeland. Tek mali djelić Zemlje dugog bijelog oblaka osjetio sam prije neki dan i mogu sa sigurnošću reći da me moj „zov“ ne vara. Jasno mi je zašto su ljudi iz naših krajeva vrlo lako Novi Zeland prihvatili kao svoj novi dom...

Kao što vidite,
I Sky Toweri rastu u botaničkim vrtovima

 Auckland je grad veličine Zagreba, ali tu prestaje svaka sličnost. Zovu ga i grada jedara, jer nema grada na svijetu koji ima toliko brodova po glavi stanovnika. A siguran sam da nema ni grada u kojem je toliko zdravih ljudi. Nije ni čudo kad ispred sebe imaju tolike mogućnosti aktivne razonode. Tako sam i ja dočekao svojih pet minuta i prvi put otkako smo krenuli na put oko svijeta iznajmio bicikl. Prvi cilj, One Tree Hill, s vrha kojeg se vidi Auckland i okolica. Ipak, glavni razlog je nacionalni muzej. Kad već nemam vremena lutati otokom, maorskim krajevima, brdima gdje su snimali Gospodare Prstenova, razvedenom obalom, barem želim vidjeti ovaj razvikani muzej. 

Kao i u većinu kuća, tako i u ovu ulaziš bos

 

Odlaskom s broda zaboravljam na „gost je uvijek u pravu“ filozofiju i preuzimam njihove navike, kad mi to ide u prilog. Uspio sam u namjeri i stigao dovoljno rano te uhvatio kartu za Maori Experience, koje jednom dnevno održavaju u muzeju. Okupili su nas u predvorju u 11 sati i kad smo krenuli prema dvorani nisam se ni trenutka dvoumio. Laktovi na gotovs i pogled u očima koji na svim jezicima ovog svijeta govori „ako te bocnem i rogom škljocnem, odletit ćeš k'o raketa, čak na drugi dio svijeta“, da ne budem prost. I eto mene u prvom redu, spreman za maorsko iskustvo. Red pjesme, red plesa, red predstavljanja kulture, običaja. Jedno ljepše od drugog. I na kraju ono što sam čekao – haka. Gledao sam toliko filmića na jutubu, kama te nacionalne ragbi reprezentacije, popularnih All Blacksa, jedan mi je od dražih ratničkih plesova, ali nikad nisam vidio haku uživo. Sve do sada...

"Mijenjam ženu od 40 godina za dvije od 20", kaže oglas na dućanu

Maorsko iskustvo s lijeve i desne strane

Vilica do poda, trnci prolaze kičmom, a u glavi pomisao kako su se osjećali oni na drugoj strani nakon što vide ove luđake spremne ostaviti život u obrani svoje časti. Obrve su im bile negdje na pola tjemena toliko su širom otvorili oči, a jezik su isplazili do brade.  Prizor je to sam po sebi dovoljno zastrašujuć. A kad se krenu šamarati po prsima jače nego bi ih Cro Cop ikad mogao opaliti, lupati o pod nogama izazivajući podrhtavanje cijele dvorane i urlati ratničke stihove glasnije nego uši mogu trpiti, osjećam se kao hipnotiziran, potpuno smrznut. Tetovaže na licu i po cijelom tijelu neću ni spominjati. Sigurno je prošla pola minute od trenutka kad su završili i trenutka kada smo svi krenuli mahnito pljeskati. Toliko nam je trebalo da dođemo sebi. Nema šanse da bi ikad htio stati na put tim dečkima.

Pa tko ne bi poželio ovakav zid u dnevnom boravku

Još sam neko vrijeme ostao pod dojmom i nastavio obilaziti muzej, prepun maorske ostavštine. Maorska kuća, brojne maske, oružje, kanui, odjeća, obuća, ma svega i svačega. Još mi je više žao što nemam prilike ostati duže ovdje i lutati novozelandskim prostranstvima, ali bolje išta, nego ništa. Nekako se nadam da ću se vratiti ovdje kad, tad, čuvati ovce ili nešto i u slobodno vrijeme lutati okolo. Teškom sam se mukom oprostio od muzeja i biciklom nastavio do Mount Edena, još jednog brda s kojeg se pruža divan pogled na grad. Otprilike u to vrijeme je stigla sms poruka...

A kako drugačije nazvati omiljenu kvartovsku birtiju

Ovo je nekad bio prozor

Upoznao sam ljudi sa svih strana svijeta u zadnje dvije godine, otkako radim na brodu. Neki su postali više od poznanika, ostali smo u kontaktu i obećali posjetiti jedan drugoga ako ćemo imati prilike. Auckland je prvo mjesto gdje sam znao nekoga kome sam se mogao javitii i za koga sam znao da će rado izdvojiti vrijeme i provesti me okolo. Nicka sam upoznao na NCL Jewelu, gdje je bio na praksi kao oficir elektro-tehničkog odjela.  Nismo se vidjeli godinu dana, pa tema nije nedostajalo dok smo se vozikali okolo. Taman je prije neki dan došao doma na godišnji. 

Lion Red baca pogled s Takapuna plaže

Priču o Aucklandu otvorio mi je s podatkom o nekih 40-ak vulkana koji su nekad davno bili aktivni na području. Neki su još uvijek aktivni, ali na drugom kraju otoka. Stoga i ne čudi gomile malih otočića u okolici, ustvari nakupina lave. Kad smo prešli Harbour Bridge i maknuli se od  centra vidim u daljini brojne kratere oko kojih su sada još brojnije kuće u nizu sve do obale. Nema ovdje zabranje gradnje najmanje 100 metara od obale. Opet, ovdašnja arhitektura i ne nagrđuje toliko okoliš, nema ovdje ciglenih četverokatnica bez fasade, balkona bez ograde, nema ovdje gradnje po principu „jebe mi se kako izgleda, bitno da ja Švabama uzimam pare dok ležim u hladu tamarisa“. 

Umjesto fotelje i televizije, Novozelanđani odlaze na plaže

Završili smo na Takapuna plaži, mjestu gdje društvo dolazi po danu na kupanje, surfanje, veslanje, trčanje, ronjenje, ali i prije subotnjeg izlaska na pivo i zalazak sunca. Mlado i staro bavi se nekim sportom, mlado i staro ne sjedi doma ispred televizora nakon posla, nego većinu slobodnog vremena provode na otvorenom. Ili na obali ili u unutrašnjosti, manje je važno, već kako vrijeme dozvoli. Nije bilo dovoljno vremena da mi sve ispriča, jer meni znatiželjnom nije nedostajalo pitanja, a i on je htio znati kako je kod nas. Općenito, nije puno drugačije, kad makneš ustranu kurvu od politike i krvopiju od birokracije.  Naravno, u tome svemu, vrijeme leti, vrijeme je za povratak na brod. Prijateljski zagrljaj, još srdačniji „odjebi“ umjesto pozdrava. Ne moramo si ništa više reći, znamo da ćemo se vidjeti opet.  Ili ja njega vodim kod ludog Ante na Zavižan ili on mene na gejzire Aotearou.  „Kia ora“, kažemo na kraju, što na maorskom znači i hvala i doviđenja i općenito kad nekom žele dati do znanja kako se dobro osjećaju.

Vidimo se uskoro...

„Ne bojte se, nedjeljom ne jedemo ljude“

Progutati cijeli jedan dan do prije neki dan bilo mi je jednako teško zamislivo kao progutati čovjeka.  Ovo drugo, naravno, nisam probao, al sam se rukovao s ljudima čiji su i ne tako davni potomci za doručak papali suženi ljudski jezik, za ručak pečeni ljudski but, a za večeru brudet od ljudskog srca i mozga. Da, da, upravo se na Fijiju najduže zadržao kanibalizam...

Nedjeljne proslave u svakom selu

I koliko bili nasmiješeni, koliko god simpatično izgledali u suknjama, koje i ovdje muški nose, a zovu ih sulu vakataga, koliko god očaravajuće egzotike nudi Fiji, ipak mi nije bilo svejedno. Čak se nisam ni previše smijao kad se jedan od njih našalio rekavši: „Ne bojte se, nedjeljom idemo u crkvu, nedjeljom ne jedemo  ljude.“ Ma odjebi s takvom zajebancijom, meni je stalo do mog srca, mozga i jezika, hvala na pitanju. I dosta sad o tome, majke ti...

Uistinu, kad maknem to ustranu, i činjenicu da se gen rasta utopio negdje između Samoe i Fijija, ova dva naroda i nisu toliko različita. Osim suknji  i cvijet iza uha normalna je pojava. I ovdje ih cure nose prilikom nekih svečanosti, nikako ne svakog dana.  Pravilo je isto i jednostavno ga je zapamtiti – ako je na lijevoj strani, „she is looking“, ako je na desnoj strani, „she is cooking“.  Pokazivanje  stopala također je izraz nepoštovanja. Na Fijiju imaju i jedan bonus. „Ako nekog slučajno potapšaš po glavi,  nema ti spasa – okrenut će te na ražnju“, govori mi jedan od lokalaca. Eto njega, opet s kanibalizmom...

Prekrasna HidnuTemple za velik broj Indijaca,
čiji su pretke Britanci dofurali da im beru pamuk

Port Denarau luka u koju smo pristali nije ništa posebno. Uzbudljiviji je bio put do luke tenderom. Ovom prilikom tender ne znači nikakav natječaj, a ne znači niti ništa nježno, brižljivo. Tender je mali brodić kojim se putnici prevoze na obalu kad njegova veća kopija ne može pristati. Koliko je bilo plitko najbolje smo osjetili na svojoj koži kada je Filipinac ostavio pola tendera na vrhu koraljnog grebena koji nam se isprječio na putu. Jadan Filipinac, sunce mu je lupalo u glavu, nije znao put, stalno je buljio u sondu i kartu ispred sebe, unatoč svemu se zajebao, a sada za nagradu još mora trpiti gnjusne primjedbe putnika.

Fiji Bitter piva s pogledom na Sleeping Giant

Uglavnom, kako u luci nije bilo ništa zanimljivo, uskočio sam u autobus i pravac Sleeping Giant. Div koji spava ustvari je brdo čiji vrh podjeća na odbjeglog Samoanca koji je doplivao do Fijija, pa onda od umora zaspao. I više se nikad nije probudio. Pokušali su mi objasniti gdje su oči, trbuh i noge, ali nisam baš prepoznao te oblike na vrhovima inače prekrasnog brda.  A prije njega sam pasao oči na poljima šečerne trske, od kojih živi većina otoka  i jednako brojnim poljima tapioke, manga, papaje i svakojakih drugih tropskih grickalica.

Ratnički ples uz sok od manga

Prije odlaska u džunglu, koja me više zanima od beskrajnih pješčanih plaža, uz sok od manga gledam polinezijski show. Cure i dečki naizmjenično plešu tradicionalne plesove, a za kraj demonstriraju posebne vještine.  Tri Fijijanke su toliko mrdale bokovima da mi se zavrtilio u glavi, a onda su dečki stavili povez oko očiju i izvodili takve akrobacije s mačetom da je bilo teško gledati. Svaka čast!

Prava poslastica je bila šetnja kroz džunglu. Istina, po označenom putu, nikako ne preporučuju lutati okolo. I nisam. Nikad ne znaš kad će netko iskočiti, oteti me i pojesti. Sa mnom bi imali pravu gozbu. Uglavnom, izvana džungla izgleda nimalo dobrodošlo. Ali sve se mijenja kad uđem unutra. Lepeza jarkih boja, biljke svih oblika, čiji listovi i latice kao da poziraju sunčevim zrakama, leptiri na sve strane. Jedino me silna sparina tjera van, mokar sam i prije nego sam pošteno zakoračio u ovaj magičan svijet.

Svjetski crv u džungli

I maše on tom mačetom,
a ja samo čekam da si ruku odreže

Na putu nazad stajem u Nadi, najveće mjesto na otoku. Pribor kojim su se služili kanibali nudi se na svakom kutu, izrađen je od čvrstog drveta, najčvršćeg na otoku, zaboravio sam mu imena.  Vilica posebno dizajnirana za lakše vađenje mozga i srca, razne mljevilice i štapovi za smirivanje žrtve ako se slučajno počne koprcat u krivom trenutku. Pogled mi je pao na tradicionalnu kanibalsku masku, korištenu u ritualima prije papice. Nakon cjenkanja dobio sam je za kikiriki. Malo me više koštao palica popularnog naziva – vratolomac. Sliči na hokejašku palicu, ali na kraju rascvjetanu. E, u taj procvjet stavili bi ljudski vrat i naglo trznuli. Pomislim na neke od putnika i odmah se primim džepa...

Trostruki razlog da ti se zavrti u glavi

Šoping sam nastavio pri povratku u luku. Prije svega moram reći da sam imao dojam o Fijiju kao o skupom otoku. Ne samo jer je otok, pa sve ekstra je odnekud moralo doći brodom, već i zbog nekog ekskluzivnog dojma kojeg sam imao o ovom otoku. Ali, kako ispada, najskuplji je dolazak ovdje. Ako vam kažem da mjesečni najam dvosobnog stana, jer manje nema, košta 150 dolara, onda vam je sve jasno. Jasno, postoje naselja za ultra bogataše, izgrađena uz more i u neposrednoj blizini golf terena, ali to je samo manji dio otoka. A pristup tamo je ionako „strogo zabranjen“. Ko ih jebe, ne želim ni gledati te umjetne oaze pored toliko prekrasne prirode.

Pa ne bi išao tamo ni da mi plate

Uglavnom, u luci ispod štanda dilaju najnovije filmove, pa sam tako između ostalog za bagatelu dobio odličnu kopiju filma 127 sati i True Grit.  Preporučam pogledati. Prigodna šminkerska košulja, magnet za frižider, par suvenira za bližnje, Fiji Bitter piva, domaća klopa i nazad na brod. Nema šta, lijep je Fiji, al šta mogu kad mi se cijelo vrijeme čini da osjećam miris prženog ljudskog mesa u zraku. Vozi miško dalje...

Tamo gore negdje spava div. Tko ga prepozna, nek mi javi...