Kia ora, zemljo dugog bijelog oblaka

Malo je mjesta na ovoj planeti koja me već neko vrijeme „zovu“ na ovaj ili onaj način. Teško mi je to objasniti drugačije, al kad god pomislim na njih, obuzme me silna želja spakirati se i jednostavno otići tamo, bez nekog izričitog plana, pouzdajući se u snalažljivost. Jedno od tih mjesta je i Novi Zeland. Tek mali djelić Zemlje dugog bijelog oblaka osjetio sam prije neki dan i mogu sa sigurnošću reći da me moj „zov“ ne vara. Jasno mi je zašto su ljudi iz naših krajeva vrlo lako Novi Zeland prihvatili kao svoj novi dom...

Kao što vidite,
I Sky Toweri rastu u botaničkim vrtovima

Auckland je grad veličine Zagreba, ali tu prestaje svaka sličnost. Zovu ga i grada jedara, jer nema grada na svijetu koji ima toliko brodova po glavi stanovnika. A siguran sam da nema ni grada u kojem je toliko zdravih ljudi. Nije ni čudo kad ispred sebe imaju tolike mogućnosti aktivne razonode. Tako sam i ja dočekao svojih pet minuta i prvi put otkako smo krenuli na put oko svijeta iznajmio bicikl. Prvi cilj, One Tree Hill, s vrha kojeg se vidi Auckland i okolica. Ipak, glavni razlog je nacionalni muzej. Kad već nemam vremena lutati otokom, maorskim krajevima, brdima gdje su snimali Gospodare Prstenova, razvedenom obalom, barem želim vidjeti ovaj razvikani muzej.

Kao i u većinu kuća, tako i u ovu ulaziš bos

Odlaskom s broda zaboravljam na „gost je uvijek u pravu“ filozofiju i preuzimam njihove navike, kad mi to ide u prilog. Uspio sam u namjeri i stigao dovoljno rano te uhvatio kartu za Maori Experience, koje jednom dnevno održavaju u muzeju. Okupili su nas u predvorju u 11 sati i kad smo krenuli prema dvorani nisam se ni trenutka dvoumio. Laktovi na gotovs i pogled u očima koji na svim jezicima ovog svijeta govori „ako te bocnem i rogom škljocnem, odletit ćeš k'o raketa, čak na drugi dio svijeta“, da ne budem prost. I eto mene u prvom redu, spreman za maorsko iskustvo. Red pjesme, red plesa, red predstavljanja kulture, običaja. Jedno ljepše od drugog. I na kraju ono što sam čekao – haka. Gledao sam toliko filmića na jutubu, kama te nacionalne ragbi reprezentacije, popularnih All Blacksa, jedan mi je od dražih ratničkih plesova, ali nikad nisam vidio haku uživo. Sve do sada...

"Mijenjam ženu od 40 godina za dvije od 20", kaže oglas na dućanu

Maorsko iskustvo s lijeve i desne strane

Vilica do poda, trnci prolaze kičmom, a u glavi pomisao kako su se osjećali oni na drugoj strani nakon što vide ove luđake spremne ostaviti život u obrani svoje časti. Obrve su im bile negdje na pola tjemena toliko su širom otvorili oči, a jezik su isplazili do brade. Prizor je to sam po sebi dovoljno zastrašujuć. A kad se krenu šamarati po prsima jače nego bi ih Cro Cop ikad mogao opaliti, lupati o pod nogama izazivajući podrhtavanje cijele dvorane i urlati ratničke stihove glasnije nego uši mogu trpiti, osjećam se kao hipnotiziran, potpuno smrznut. Tetovaže na licu i po cijelom tijelu neću ni spominjati. Sigurno je prošla pola minute od trenutka kad su završili i trenutka kada smo svi krenuli mahnito pljeskati. Toliko nam je trebalo da dođemo sebi. Nema šanse da bi ikad htio stati na put tim dečkima.

Pa tko ne bi poželio ovakav zid u dnevnom boravku

Još sam neko vrijeme ostao pod dojmom i nastavio obilaziti muzej, prepun maorske ostavštine. Maorska kuća, brojne maske, oružje, kanui, odjeća, obuća, ma svega i svačega. Još mi je više žao što nemam prilike ostati duže ovdje i lutati novozelandskim prostranstvima, ali bolje išta, nego ništa. Nekako se nadam da ću se vratiti ovdje kad, tad, čuvati ovce ili nešto i u slobodno vrijeme lutati okolo. Teškom sam se mukom oprostio od muzeja i biciklom nastavio do Mount Edena, još jednog brda s kojeg se pruža divan pogled na grad. Otprilike u to vrijeme je stigla sms poruka...

A kako drugačije nazvati omiljenu kvartovsku birtiju

Ovo je nekad bio prozor

Upoznao sam ljudi sa svih strana svijeta u zadnje dvije godine, otkako radim na brodu. Neki su postali više od poznanika, ostali smo u kontaktu i obećali posjetiti jedan drugoga ako ćemo imati prilike. Auckland je prvo mjesto gdje sam znao nekoga kome sam se mogao javitii i za koga sam znao da će rado izdvojiti vrijeme i provesti me okolo. Nicka sam upoznao na NCL Jewelu, gdje je bio na praksi kao oficir elektro-tehničkog odjela. Nismo se vidjeli godinu dana, pa tema nije nedostajalo dok smo se vozikali okolo. Taman je prije neki dan došao doma na godišnji.

Lion Red baca pogled s Takapuna plaže

Priču o Aucklandu otvorio mi je s podatkom o nekih 40-ak vulkana koji su nekad davno bili aktivni na području. Neki su još uvijek aktivni, ali na drugom kraju otoka. Stoga i ne čudi gomile malih otočića u okolici, ustvari nakupina lave. Kad smo prešli Harbour Bridge i maknuli se od centra vidim u daljini brojne kratere oko kojih su sada još brojnije kuće u nizu sve do obale. Nema ovdje zabranje gradnje najmanje 100 metara od obale. Opet, ovdašnja arhitektura i ne nagrđuje toliko okoliš, nema ovdje ciglenih četverokatnica bez fasade, balkona bez ograde, nema ovdje gradnje po principu „jebe mi se kako izgleda, bitno da ja Švabama uzimam pare dok ležim u hladu tamarisa“.

Umjesto fotelje i televizije, Novozelanđani odlaze na plaže

Završili smo na Takapuna plaži, mjestu gdje društvo dolazi po danu na kupanje, surfanje, veslanje, trčanje, ronjenje, ali i prije subotnjeg izlaska na pivo i zalazak sunca. Mlado i staro bavi se nekim sportom, mlado i staro ne sjedi doma ispred televizora nakon posla, nego većinu slobodnog vremena provode na otvorenom. Ili na obali ili u unutrašnjosti, manje je važno, već kako vrijeme dozvoli. Nije bilo dovoljno vremena da mi sve ispriča, jer meni znatiželjnom nije nedostajalo pitanja, a i on je htio znati kako je kod nas. Općenito, nije puno drugačije, kad makneš ustranu kurvu od politike i krvopiju od birokracije. Naravno, u tome svemu, vrijeme leti, vrijeme je za povratak na brod. Prijateljski zagrljaj, još srdačniji „odjebi“ umjesto pozdrava. Ne moramo si ništa više reći, znamo da ćemo se vidjeti opet. Ili ja njega vodim kod ludog Ante na Zavižan ili on mene na gejzire Aotearou. „Kia ora“, kažemo na kraju, što na maorskom znači i hvala i doviđenja i općenito kad nekom žele dati do znanja kako se dobro osjećaju.